„Jugoslavenska država u kojoj je između 1945. i 1990. godine, punih 45 godina, vladao jednopartijski komunistički režim, ušla je u proces raspada u istom periodu kad i Sovjetski Savez. 300 miliona Sovjeta, koji uključuju mnoge države, autonomne regione i etničke strukture, uspjeli su da se razdruže bez rata, sa nekim izuzecima na Kavkazu. Mnoge istočnoevropske zemlje koje su skoro pola stoljeća morale živjeti pod represivnim režimom Sovjeta, u kratkom su vremenskom periodu, od 10 do 15 godina, postale punopravne članice EU, razvile su stabilnu državnu strukturu razvijajući svoje demokratije.
Za čovječanstvo je bilo zahvalno što se SOVJETSKI SAVEZ kao zajednica država, jedna od dvije svjetske supersile, raspao bez puno problema po evropski i svjetski mir. Iako se sličan razvoj očekivao i za raspad Jugoslavije, nažalost, bilo je upravo suprotno, a Balkan se u 20. stoljeću vratio u masovnu smrt i jezero krvi. Na kraju dvadesetog stoljeća stotine hiljada ljudi je poginulo, a milioni su, kako bi spasili živote, morali napustiti svoje domove. UN, OSCE, Europska unija i druge međunarodne institucije i dalje rade na približavanju mira i stabilnosti prostoru bivše Jugoslavije.
Kašnjenje mira i stabilnosti na prostoru bivše Jugoslavije prouzrokovalo je brojne političke probleme, a siromaštvo se proširilo. Kada se objektivno posmatraju sporovi u regionu, može se uočiti da je država Srbija uvijek jedna od strana u sporu. Devedesetih godina svijet je postao svjestan toga, a Jugoslaviju, kojom je vladao Slobodan Milošević, UN su kaznile embargom. Beogradski režim pokušao je da se oslobodi ove kazne zbog embarga i predao je Slobodana Miloševića Tribunalu za ratne zločine. Nakon što se Slobodan Milošević 2006. godine smrću u zatvoru spasio izricanja presude, sudovi u Hagu osudili su Srbiju i najviše srpsko rukovodstvo u Bosni za GENOCID u Srebrenici i počinjene zločina protiv čovječnosti.
U Beogradu se od 2000. godine na ovamo mijenjaju vlade, ali sa žaljenjem svjedočimo da naslijeđe Miloševićevog rasističkog mentaliteta do današnjih dana vlada zemljom. Osobe koje su pred međunarodnin sudom osuđene na doživotni zatvor zbog zločina genocida tretiraju se kao heroji, ulice dobijaju njihova imena, a srebrenički genocid se uporno negira.
Beogradski režim, koji je objavio da će se, ako bude bilo potrebe, boriti za odbranu srpskog stanovništva koje živi u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, potpuno ignoriše postojanje Bošnjaka, Albanaca, Hrvata i drugih manjinskih zajednica u svojoj zemlji. Dok sa EU pregovara o punopravnom članstvu istovremeno vodi anti-NATO politiku i ne ustručava se u izazivanju Zapada uzimajući oružje iz Rusije. Tipičan primjer izazivanja civiliziranog svijeta dogodio se 10. i 11. aprila. Ratni avioni srpskog vazduhoplovstva svojim niskim letovima iznad Novog Pazara uznemirili su i maltretirali grad, pa je i onako težak život građana Sandžaka zbog korona virusa dodatno otežan. Sandžački Bošnjaci, koji su zbog nezaposlenosti i siromaštva bili prisiljeni da traže posao u Europi, ne žele gledati ratne avione iznad svoga grada, već žele posao, žele zdravstvenu uslugu u bolnicama koje su danas dovedene do stanja neupotrebljivosti.
Sandžački Bošnjaci se već punih 30 godina bore za ostvarivanje osnovnih ljudskih prava protiv autoritarnog beogradskog režima koji im poriče i nacionalni identitet. Bivši ambasador Srbije u Ankari prof. Darko Tanasković je objavio da je ova borba opasnija od korona virusa. Osuđujemo ovu izopačenu objavu prof. Tanaskovića. Izražavamo snažan protest protiv nepravedne države koja ne može tolerisati čak ni ulicu sa nazivom Alije İzetbegovića u Novom Pazaru.
Ankara, 14.04.2020.
Kâmil ÇALIŞKAN
Predsjednik Upravnog odbora“
