U Narodnom pozorištu Sarajevo, 19. oktobra 2025. godine, upriličena je premijera simfonijske poeme „Moj bijeg u slobodu“ kompozitora Emira Mejremića. Ovaj muzičko-kulturni događaj održan je u čast obilježavanja stote godišnjice rođenja rahmetli Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.
U svečanom programu, koji je emitovan uživo na Hayat televiziji govorio je potpredsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sead Šemsović, profesor na Odsjeku za književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Prof. dr. Šemsović je tom prilikom kazao:
“Moje upoznavanje sa Alijom Izetbegovićem desilo se posredno, preko njegovih djela. Bio sam angažiran na projektu izrade bibliografskog popisa tekstova i knjiga na bosanskom jeziku i njihovih prijevoda na druge svjetske jezike te me je istraživanje bogate građe nužno vodilo, ne samo kroz lokacije gdje se djela pojavljuju, nego i kroz njihov sadržaj.
Prva zapitanost javila se o žanrovima Izetbegovićevih radova, čemu oni tačno pripadaju i gdje ih smjestiti u širokoj paleti mogućih varijeteta. Nisu baš naučne, ali nisu ni sasvim nenaučne publikacije. Autor je i objektivan i podjednako često subjektivan u iznošenju zaključaka s povremenim pozivanjem na određenu literaturu. Stoga je sam žanr bilo jedino moguće odrediti kao svojevrstan esej ili preciznije filozofsko-religijsko-politički esej. I zapravo će temeljni autorski radovi 'Islamska deklaracija', 'Islam između Istoka i Zapada', kao i 'Moj bijeg u slobodu', upotpunosti odgovarati ovoj nesvakidašnjoj žanrovskoj odrednici.
Druga zapitanost bila je u smjeru društveno-političkih okolnosti u kojima su ova djela nastajala i bila čitana, tajnovitost unutar rigidno komunističkog režima.
Treća zapitanost išla je u smjeru – šta mi danas, kao neko ko nije dobio 'Islamsku deklaraciju' od povjerljiva 'čovjeka na sahat vremena da je pročita koliko uspije i da je vrati istom čovjeku kada ovaj po nju dođe'?
Izetbegović je cijeli život tragao za raznolikim konceptima znanja – i u nauci i u vjeronauci. Studira agronomiju, radi u građevinskim firmama, diplomira pravo i polaže pravosudne ispite, zanimaju ga svemirski programi, prati političke događaje u zemlji i svijetu, prati razvoj nauke i tehnologije, uči strane jezike, čita islamsku dogmatiku, islamsku filozofiju, zapadne orijentaliste i analizira šahovske partije. Tako složen koncept interesovanja od njega nije načinio takozvanog svaštara, već intelektualca koji svaku od tih oblasti odlično poznaje.
Svakoj od tema kojima se bavio pristupa iz pozicije vjerujućeg čovjeka. U samim se rečenicama ne mora pojaviti niti jedan religijski termin ili neka asocijativna odrednica, ali će pozicija iz koje se posmatra svijet, pozicija iz koje se propituje i analizira stvarnost, pozicija iz koje se iznalazi rješenje za određeni problem – uvijek i isključivo biti rakurs čovjeka od vjerovanja. Stoga će se taj moralni dignitet zrcaliti u svakoj prilici unutar pisanog teksta, intervjua ili javnog obraćanja. Na tom će tragu nastajati poštovanje kako na Istoku, tako i na Zapadu. Tome će poštovanju posebno pridonijeti same okolnosti agresije na Republiku BiH kao i Izetbegovićeva ustrajna težnja da do rata ne dođe.
Izetbegović je pokazivao brigu o Bošnjacima i nakon agresije, tragajući za rješenjima najraznolikijih problema s kojima se njegov narod u novonastalim okolnostima našao.
Ukoliko ovim knjigama priđemo iz svake od disciplina zasebno – filozofije, politologije, religije – dobit ćemo sliku Izetbegovićevog stava o nečemu, ali nećemo otkriti što bi to bilo rješenje brojnih problema našeg društva. Taj bi analitički pristup u mnogome osvijetlio samo djelo i naravno njegovog autora, ali upotrebna bi vrijednost opet izostala.
Ovdje je prije svega prozvana bošnjačka intelektualna zajednica, posebno oni koji su skloni pripadnosti religijskom, etničkom ili nacionalnom kolektivu te posjeduju neki segment ove osvještenosti. Oni koji ne posjeduju ništa od toga, na njih ovakve preporuke, recepture jednostavno i nemaju učinkovitost. Jer je ateizirano znanje skoro uvijek proizvelo određeni vid imuniteta ka kolektivnim idejama i svojevrsnu hiperindividualnost. U toj sferi svaki intelektualac je zaseban svijet, koji se s drugim svjetovima ne sinhronizira – oni se samo sudaraju.
Bošnjacima je važan svaki pojedinac koji ima imalo svijesti o kolektivnim vrijednostima i svojoj odgovornosti za kolektivno stanje. Svako treba biti zupčanik unutar zajedničkog sistema vrijednosti.
Na pitanje kako danas čitati Izetbegovića, odgovaramo da ga moramo čitati tako što svaki od navedenih razrušenih brakova treba vratiti u prirodni ambijent, jer jedino upareno znanje – i teorijsko i praktično, i emotivno i analitičko, i naučno i vjeronaučno – može dati odgovarajući zdrav plod medicinskim rječnikom kazano. Izetbegović je proveo anamnezu i dijagnozu. Naš je posao da odredimo terapiju, ali i da tu terapiju upotpunosti provedemo i nadgledamo u cilju ozdravljenja naše zajednice.
Posebno se ova ozdravljenja tiču naših institucija. Sve su one, manje više, zahvaćene virusom sujete pojedinca, zastarjelim konceptima odnosa prema javnosti, posebno prema medijima.”
