Povodom 16-godišnjice od genocida u Srebrenici, najvećeg zločina protiv civilnog stanovništva u svijetu nakon Drugog svjetskog rata, Izvršni odbor Bošnjačkog nacionalnog vijeća ponovo traži od nadlježnih organa – Vlade i Narodne skupštine Republike Srbije da 11. juli ustanovi i proglasi kao Dan sjećanja.
Vijesti
U bošnjačkoj svakodnevici „Dan sjećanja – 11 juli“ je dan kada se evociraju sjećanja na viševjekovna stradanja i patnje Bošnjaka. „Dan sjećanja“ je dan kada se podsjećamo na bošnjački historijski put i borbu za nacionalnu, vjersku i jezičku samoidentifikaciju, ali i sveukupnu kulturnu afirmaciju Bošnjaka na autohtonom životnom prostoru.
Donošenjem “Deklaracije o položaju sandžačkih Bošnjaka u Republici Srbiji”, od 27. juna 2009. godine, Bošnjačko nacionalno vijeće je otvoreno i precizno, prvi put, nakon demokratskih promjena u Beogradu, upozorilo političku i stručnu javnost na položaj i probleme u ostvarivanju nacionalnih prava pripadnika bošnjačke nacionalne zajednice u Sandžaku.
Razmatrajući Nacrt Strategije razvoja javnog informisanja u Republici Srbiji do 2016. godine, Resor za kulturu i informisanje Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji, utvrdio je osnovne principe i prijedloge izmjena i dopuna Nacrta Strategije predloženog od strane Radne grupe. U oblasti štampanih medija, Resor za kulturu i informisanje zatražio je od Ministarstva kulture, informisanja i informacionog društva obezbjeđenje primjene evropskih standarda i preuzetih međunarodnih obaveza (Evropske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima i dr.), kroz očuvanje bar po jednog štampanog medija na manjinskim jezicima i projektno finansiranje istraživačkog novinarstva na regionalnim ili manjinskim jezicima i programskih sadržaja koji imaju za cilj očuvanje i afirmaciju nacionalnog identiteta i kulture manjinskih naroda u Republici Srbiji.
Dvadesetog novembra 1943. godine u Pljevaljima je osnovano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS). Tada su sandžački Bošnjaci zajedno sa Srbima i Crnogorcima iz Sandžaka jasno iskazali svoju slobodarsku tradiciju i antifašističko opredjeljenje. Zbog toga je 20. novembar Bošnjačko nacionalno vijeće proglasilo za nacionalni blagdan sandžačkih bošnjaka. Tim povodom Bošnjačko nacionalno vijeće organizuje niz kulturnih manifestacija. Svečano obilježavanja započeće u četvrtak 20. novembra posjetom delegacije Bošnjačkog nacionalnog vijeća opštini Pljevlja koja će položiti cvijeće pred spomen ploču osnivanja ZAVNOS-a i na taj način potvrditi kontinuitet antifašističkog opredeljenja sandžačkih Bošnjaka. Istog dana u 18:00h u sali Vijeća, predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća dr. Sulejman Ugljanin organizuje svečani prijem za građane Novog Pazara i brojne zvanice, a u 19:30h u Koncertnoj dvorani Doma kulture održat će se pozorišna predstava „Ćeif“, u izvedbi Beogradskog dramskog pozorišta, koju organizuje Ministarstvo kulture Republike Srbije kao poklon građanima Novog Pazara. Već tradicionalna manifestacija Sandžački književni susreti SAKS 2008 otpočeće svečanim otvaranjem Trećih Sandžačkih književnih susreta na kojima će učestvovati 25 književnih stvaralaca iz Srbije, Sandžaka, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Makedonije. Učesnici Sandžačkih književnih susreta čitalačkoj publici i ljubiteljima pisane riječi predstaviće se u dvije književne večeri, petak 19:30h u sali Bošnjačkog nacionalnog vijeća i subotu 22. novembra u 19:30h u Narodnoj biblioteci “Dositej Obradović”. U okviru ove manifestacije Bošnjačko nacionalno vijeće organizuje svečanost na kojoj će biti uručena književna nagrada “Pero Ćamila Sijarića”. Ovogodišnji laureat je uvaženi Sinan Gudžević, o čijem stvaralaštvu će govoriti književnik Marko Vešović i Jasmina Ahmetagić (subota, 11h u sali Bošnjačkog nacionalnog vijeća). U okviru obilježavanja 20. novembra Dana Sandžaka, Bošnjačko nacionalno vijeće organizovalo je gostovanje Dramskog studija “Orient espresso” iz Zagreba koji će u Koncertnoj dvorani Doma kulture u subotu 22.11. sa početkom u 18h izvesti pozorišnu predstavu “Mesnevija”, rađenu po stihovima Dželaludina Rumija.
U organizaciji Bošnjačkog nacionalnog vijeća iz Novog Pazara, Bošnjačkog instituta iz Sarajeva i Udruženja građana porijeklim iz Sandžaka u Sarajevu organizovana veoma uspjela promocija knjige Nadira ef. Dacića U prepunoj Gazi Husref-begovoj sali Bošnjačkog instituta u Sarajevu 12. januara o.g. održana je promocija knjige Spomenici islamske kulture i Islamska zajednica Prijepolja autora Nadira ef. Dacića o kojoj su govorili prof. dr. Sadudin Musabegović, prof. dr. Enes Pelidija i prof. dr. Marko Vešović. Moderator programa bio je Zaim Hadžisalihović. Pomenuta knjiga je još jedan prilog Nadira ef. Dacića istraživanju, sakupljanju i sistematizaciji građe iz kulturne istorije Prijepolja, posebno onog njenog dijela koji se odnosi na orijentalnu kulturnu baštinu. Kažem: orijentalnu kulturnu baštinu, zato što tematsko – predmetni sadržaj ove Dacićeve knjige seže dalje i šire; ona ne obuhvata samo sakralne spomenike islamske kulture u Prijepolju, nego i svjetovne i laičke, koji su od značaja za izučavanje njegove socijalne, privredne, urbane i obrazovne istorije. Sljedstveno tome, ni djelovanje Islamske zajednice Prijepolja ne iscrpljuje se samo u prikazu njene vjersko-obrazovne aktivnosti nekada i sada, nego obuhvata sve oblike, sadržaje i, posebno, nosioce obrazovne djelatnosti uopšte, ne, dakle, samo vjerske nego i svjetovne, koja se razvijala i njegovala u njenom okrilju. Ovakav pristup opredijelio je strukturu knjige, njenu postavku i izvedbu, istakao je na početku svog nadahnutog izlaganja dr. Musabegović. Knjiga je podijeljena u tri poglavlja: Objekti koji su postojali a kojih više nema, zatim Postojeći objekti i oni koji su u izgradnji, i treći dio naslovljen sa Islamska zajednica. U prvom poglavlju dat je iscrpan pregled objekata islamske kulture – sakralnih i svjetovnih – kao što su džamije, mektebi, musala, medrese, ruždije, turbeta, tekije, hamami, vakufske kuće, hanovi, kule, mezarja aktivna i ona koja su nestala, kojih više nema. U drugom poglavlju autor nas upoznaje sa sadašnjim stanjem muslimanskih vjerskih objekata u Prijepolju i njegovoj okolini. U trećem poglavlju dati su veoma interesantni podaci o brojnim muftijama, muderisima, imamima, hafizima, koji su imali vrlo zapaženu ulogu kako u radu Islamske zajednice, tako i u drugim vrstama posla korisnog za širu društvenu zajednicu. Ovaj dio se završava spiskom hadžija, obnovom vjerskog života u Prijepolju i formiranjem hora ilahija i kasida „Sandžački biseri“. Do novijeg vremena poznavanje prošlosti urbanih sredina bilo je nedovoljno proučavano. Jedan od razloga za ovakav pristup bio je u relativno malom broju ljudi koji su se interesovali za rodna mjesta, njihovu prošlost, znamenitosti i očuvanje tradicije. Zato se ne rijetko čak i u intelektualnim krugovima više pisalo i znalo o mnogim evropskim i vanevropskim zemljama i narodima, nego za one sredine kojoj pripadaju i provode najveći dio vremena. Izučavanje lokalne i regionalne historije nekritički se potcjenjivalo na prostoru cijele ex Jugoslavije. Sve je to značilo da su duže vremena velom zaborava (…) bile prekrivene mnoge značajne činjenice koje su nam bile na dohvatu ruke, a tražili smo ih na drugom i ne rijetko pogrešnom mjestu. (…) Uočavajući ranije propuste, mlađe generacije ne samo historičara, nego i intelektualaca svih profila koji su znatiželjni da što više saznaju i nauče o prošlosti mjesta iz kojeg potiču ili žive u tim sredinama sve ozbiljnije pristupaju upoznavanju znamenitosti gradova u kojima žive, njihovim istaknutim ličnostima, stvaraocima, jednom riječju svemu po čemu je to mjesto poznato.
Iz štampe je izašao novi broj časopisa za književnost, kulturu i umjetnost Bošnjaka “Bošnjačka riječ”. Novi broj Bošnjačke riječi (Broj 11-12) koncepcijski se oslanja na brojne naučne i istraživačke radove kulturne baštine Bošnjaka. U novom broju “Bošnjačke riječi” našao se veliki broj interesantnih naučnih i istraživačkih radova i aktivnosti o radu na polju ostvarivanja nacionalnih prava Bošnjaka kao i radova na polju unapređenja kulturne tradicije Bošnjaka Sandžaka.
Zločin zaboravljen – ljudi otpisani Ko ima pravo da zaboravi Kukuroviće. Ukoliko svi zaboravimo, svi postajemo neko drugi. Zaborav služi jasnim ciljevima a selektivno pamćenje prerasta u totalni zaborav. Znati užasne stvari je strašno, ali ne znati ih još je strašnije. Tačno na današnji dan prije 16 godina u selu Kukurovići dogodio se ratni zločin. Tri lica ubijena, dva ranjena a selo spaljeno. O tom događaju se i danas ćuti, a šta se sve zbivalo u tom pograničnom selu u opštini Priboj, kazuju njegovi bivši preživjeli stanovnici. Meho Džanović (u vrijeme događaja imao 55 godina) „Tog 4. aprila 1992. godine u naše selo su došli rezervisti Vojske Jugoslavije. Čim su došli govorili su da sve balije treba zaklati. Vidio sam šta se sprema pa sam porodicu odveo u Priboj. U junu 1992. godine na izlasku iz autobusa u Kukurovićima me sačekuju rezervisti i odvode u školu. Tukli su me i onesvijestili. Kapetan Drago Pivljaković, koji je bio iz Kokinog Broda kod Nove Varoši, mi je psovao balijsku i tursku majku i govorio: „Videćeš šta je Srbin Turčine“. Zamišljao sam da neću preživjeti pa sam smogao hrabrosti i rekao kapetanu: „Moga su baba zaklali četnici 1942. godine, ja sam ga vidio zaklanog a sada došlo vrijeme da i mene zakolju četnici“. Izveli su me odatle i sa uperenim puškama odveli oko 50 metara. Mislio sam – gotovo je, ali su me oni upitali gdje mi je kuća. Odgovorio sam mu a on je uzeo olovku i popisao imena moje djece. Opsovao mi je Boga i rekao mi je: „Idi sada kući a ja ću doći kod tebe da opširno porazgovaramo“. Došao sam kući, ali su mi vrata na kući bila razvaljena, pa sam otišao kod Šabana. Taman smo pili kahvu, kad se otvoriše vrata i pojavi se vojnik sa puškom. Šabanova žena zakuka, veli: „Evo došli da nas pobiju“, i taj se vojnik vrati, ali smo vidjeli da ih ima trojica. Sjetivši se da je jedan novopridošli vojnik prije 20 dana pričao da je njima rečeno da se mora od granice do Prijepolja sve očistiti od muslimana, odlučio sam da bježim već sjutradan. Kasnije sam saznao šta se sve dogodilo. I moja kuća je zapaljena i uništeno sve što sam imao. Kukuroviće sam posjetio tek poslije 12 godina. Sada sam počeo kuću opremati, ali nema para.“ Džafer Kaltak (u vrijeme događaja imao 57 godina) „Živio sam sa ženom Ševkom i četiri kćeri od 5 do 15 godina. Došla je Vojska Jugoslavije i smjestila se u Krajčinovićima, Mustafinom Grobu, kod škole u Kukurovićima i u Crnogorskom Poblaću. Rasporedili su se na Gradini sa teškim mitraljezima. Kod kuće Milorada Zeca je bilo šest minobacača. Spavali su kod Mila, Ratka i Boška Gola. Komadant je bio Petar Golubović iz Priboja. Počeli su nas odmah maltretirati. Jednom su me presrela trojica vojnika, uperila puške u mene i rekli da ja nosim izvještaj muhadžedinima. Rekao sam da sam pošao da vratim ovce, a oni su me upitali: „Znaš li čija je ovo zemlja“. Rekao sam da je moja, a oni su rekli: „Znaš li ti da je ovo srpska zemlja“. Nisam više smio ni da puštam stoku, jer bi se oko mojih kćeri okupilo odmah po dvadesetak vojnika. Silovali su Ramovu ženu Ismetu u Rasimovoj staroj kući. To su sve gledali Mirko Gole i Halil Kaltak. Ova vojska je bila iz Ivanjice, Nove Varoši, Bijelog Polja i Zlatibora. To maltretiranje je trajalo od maja 92. do februara 93. godine. Komšije su iz straha napuštale selo. Pucali su u Ibrahimovu kuću u kojoj je bilo 11 čeljadi i samo pukim slučajem niko nije pogođen. Tog 18. februara, iznad sela iza svakog hrasta je bio vojnik sa puškom. Vidjeli smo vojnika Tošića kako je otišao u logor na Mustafinom Grobu. Brzo se vraćao trčeći kroz selo. Čim je prošao, a bio je već akšam, začuo se pucanj vrlo blizu a onda je tuklo sa svih strana. Sa Mustafinog Groba, Gradine, od kuća Gola i Lončara. Čule su se jake eksplozije, mitraljezi, automati. Uspio sam da izbjegnem sa porodicom u potok. Vidio sam da naše kuće gore, a jedan vrisak muškarca, čuo se do neba. U ranu zoru sam stigao u Pljevlja. Treći dan sam se vratio u selo. U mene je sve sagorjelo. Došao sam do Uzeirove kuće i vidio ga bez glave, bez nogu a utroba je još gorjela. Na zgarištu kuće Mušana Husovića, dvije tri krupne kosti. Bile su Mušanove. Fatima, njegova žena, leži u jednoj šupi potpuno gola. Po grudima i stomaku izrešetana mecima. Ruke polomljene. Dok sam bio u Kukurovićima u moju kuću je često dolazio Milan Simović i govorio: „Ovo je srpska zemlja, treba glasati Miloševića a ne Ugljanina“. Vojska me je pitala: „Je li ti mlada žena, ako ti ne moreš mi ćemo“. Pitali su ima li u selu djevojaka. To je sve bila Vojska Jugoslavije i nikakve druge vojske nije bilo. Nije bilo vojske bosanskih Srba, a muslimanske vojske nije bilo prije Goražda a to je 40 kilometara. Od tog 18. februara živim u Pljevljima. Niko mi nije htio ništa pomoći. Nadničim da bi preživio.“ Ibrahim Kaltak (u vrijeme događaja imao 70 godina) „Bio je jun 1992. godine. Dok sam okopavao kukuruz i sijao grah, u njivi pored moje kuće, okružili su me vojnici sa puškama. Derali su se na mene i rekli da bacim motiku. Pitali su me: „Znaš li ti čija je ovo zemlja“. Rekao sam da je bila moga đeda, moga baba i prađeda a sad je moja. „E nije“, rekoše, „ovo je srpska zemlja“. Prišla su mi njih trojica i počeli me bacati po njivi. Jedan me je ufatio za prsa i pitao: „Šta misliš sad“ i ugurao mi cijev puške u usta. Rekao sam: „Pucaj, ubi me i završi sa mnom“. Onda me je bacio u njivu i rekao: „Videćeš ti noćas svoga Boga“. Isti sam dan sa ženom i djecom pobjegao iz sela.“ Juso Kaltak (vrijeme događaja imao 63 godine) „Napad je počeo sa svake strane. Istrčali smo iz kuće. Čuo sam jak pucanj od granate minobacača, koja je udarila u kuću Šabana Kaltaka. Geler od te granate me pogodio u nogu. Svi su se razbježali na sve strane. Ja sam pobjegao niz selo. Kada sam odmakao zastao sam i vidio da naše kuće gore. Pucanje je trajalo skoro sahat vremena. Na znajući gdje mi je žena i ostali iz sela, produžio sam do kuće Dragoslava Lisice i onda otišao u Zaostro, jer sam od Šabana saznao da mi je tu izbjegla i žena. Dvojica policajaca su nam rekla da se mičemo kuda znamo i umijemo.Od toga dana selo je ostalo pusto a mi smo se rasturili po cijelom svijetu. Tražili smo pomoć od države da se vratimo, ali nikad nismo dobili odgovor. Mi se nećemo odreći naših imanja ni po cijenu života.“ Ramo Husović (u vrijeme događaja imao 63 godine) „Dok smo bili u selu, policija i vojska su nas legitimisali i ispred naših kuća. Jednom je policija uhapsila jednu veliku grupu i odvela u SUP u Priboj. Doživljavali smo razne vrste maltretiranja. Sve nam je uništeno. Obraćali smo se svim mogućim organima u državi i svijetu, ali jedino nam je pomogao „Merhamet“ i Crveni krst. Negdje 2001. godine u Kukuroviće su došli ljudi koje je poslao Sulejman Ugljanin i prokrčili put od Mustafinog Groba do sela. To je omogućilo da se doprema materijal za obnovu kuća. UNHCR je izgradio tri kuće, ali na tome se stalo jer se ljudi ne vraćaju. Ne jedu se goli zidovi, nema od čega da se živi.“ Bošnjaci iz ovog sela, njih 42 porodice su danas otpisani ljudi. Zločin nad njima zaboravljen. Lanac sela od Pljevaljske Bukovice do Sjeverina je uglavnom očišćen od Bošnjaka. Nekih 50-tak sela. U gradovima Priboj i Pljevlja, veći dio bošnjačkih stanovnika ne stanuje više tu. Ono što ih je ostalo nisu ničija briga. Za posttraumatski stresni sindrom onih koji su napadali Kukuroviće, brine se Ministarstvo rada i socijalnog staranja. Za traume naših sagovornika ne brine niko. Tužilaštvo za ratne zločine ne postoji kada su u pitanju bošnjačke žrtve u Sandžaku, jer o ovom zločinu, kao i o mnogim drugim, nikada nije ni vođena istraga. Džemail Halilagić
Maternji jezik mora imati status obaveznog a ne izbornog nastavnog predmeta – zaključeno na sastancima Odbora za obrazovanje i direktora škola. Nakon prikupljanja podataka o broju učenika koji pohađaju nastavu predmeta Bosanski jezik sa elementima nacionalne kulture u opštinama Novi Pazar, Sjenica i Tutin, te njihove podrobne analize, Odbor za obrazovanje Bošnjačkog nacionalnog vijeća organizovao je sastanke sa direktorima osnovnih škola. U Novom Pazaru sastanak je održan u srijedu 12. ovog mjeseca, u Tutinu narednog dana, a u Sjenici će se održati ovih dana. Na sastancima je konstatovano, i od strane direktora i od predstavnika Vijeća, da, kada je u pitanju nastava bosanskog jezika, stanje nije zadovoljavajuće. Ključni problem, po ocjeni svih, jeste status bosanskog jezika kao izbornog nastavnog predmeta. Po ko zna koji put je zaključeno da se to mora promijeniti i da maternji jezik mora imati status obaveznog nastavnog predmeta, a iznijet je i prijedlog da se primijeni model dvojezične nastave. Zajednička je ocjena da treba preduzeti sve potrebne mjere da se nastava bosanskog jezika unaprijedi, a prvi korak ka tome je ponovna inicijativa Ministarstvu prosvjete o izmjeni Pravilnika o nastavnim planovima, kojom bi se propisalo da se predmet Maternji jezik sa elementima nacionalne kulture izučava kao obavezni nastavni predmet, što su već u više navrata podržali svi sSavjeti nacionalnih manjina u Srbiji. Zakjučeno je, takođe, da BNV organizuje sastanak sa svim relevantnim faktorima u oblasti obrazovanja, koji mogu doprinijeti da se realizuje promjena statusa bosanskog jezika i unaprijedi njegova implementacija u obrazovnom procesu. Na taj sastanak biće pozvani Ministar prosvjete Žarko Obradović sa svojim saradnicima, predstavnici Zavoda za unaprjeđivanje obrazovanja i vaspitanja, predsjednik Prosvjetnog nacionalnog savjeta Aleksandar Jovanović, predstavnik nacionalnih manjina u Prosvjetnom nacionalnom savjetu, dr. Sefedin Šehović, predstavnici Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, direktori i pedagozi osnovnih škola, predstavnici Školske uprave, predstavnici katedri za bosanski jezik sa oba novopazarska univerziteta i, naravno, članovi Odbora za obrazovanje BNV. Takođe je zaključeno da u rješavanju postojećih problema treba zatražiti pomoć i od ministra za ljudska i manjinska prava, Svetozara Čiplića, kao i od republičkog ombutsmana, Saše Jovanovića. Dok se ne realizuju potrebne promjene, svi direktori su se složili da treba ozbiljnije pristupiti realizovanju postojećoh nastavnih programa i aktivnije animirati građane za značaj izučavanja bosanskog jezika u očuvanju nacionalnog identiteta. Na sastancima je dogovoreno da se, u okviru projekata BNV, od naredne školske godine organizuju takmičenja učenika u poznavanju bosanskog jezika i nacionalne kulture, a da se u okviru aktivnosti vezanih za proslavu 11. maja – Dana bošnjačke zastave, za ovu, kao i za naredne godine, organizuju smotre recitatora i likovni i literarni konkursi na temu nacionalne kulture Bošnjaka. U organizacioni odbor za realizovanje ovog projekta škole su akreditovale po dva svoja člana. Dogovoreno je, takođe, da se već od marta mjeseca, u zajedničkoj organizaciji BNV i Ministarstva prosvjete, krene sa realizacijom ciklusa seminara za učitelje i nastavnike bosanskog jezika, a da se istovremeno, takođe u dogovoru sa Ministarstvom prosvjete, obnove stari i raspišu novi konkursi za izradu udžbenika za bosanski jezik za VII i VIII razred. Muratka Fetahović
Bošnjačko nacionalno vijeće dodijelilo je Nacionalnu nagradu Bošnjaka u Republici Srbiji „Medalju Rifat Burdžović – Tršo“ za 2009. godinu Nezavisnom heftičniku „Sandžačke novine“. Nagradu “Medalja Rifat Burdžović – Tršo” glavnom i odgovornom uredniku “Sandžačkih novina” Muhedinu Fijuljaninu uručio je predsjednik Izvršnog odbora Bošnjačkog nacionalnog vijeća Esad Džudžević, na svečanosti u Novom Pazaru, 25. februara 2009. godine. Svojim radom na ostvarenju, promociji i unapređenju manjinskih prava pripadnika bošnjačke nacionalne zajednice u Republici Srbiji u oblasti informisanja na maternjem bosanskom jeziku, implementaciji međunarodnih standarda u oblasti zaštite i ostvarenja prava manjina, kao i sveukupnoj borbi za slobodu medija, razvoj demokratije i uspostavljanje evropskih vrijednosti i standarda, “Sandžačke novine” kao institucija od posebnog nacionalnog značaja su dale poseban doprinos u unapređenju ljudskih prava uopšte i izgradnji multietničkog i multikulturalnog društva – kaže se u obrazloženju Odluke o dodjeli nagrade. Dodjela Nacionalne nagrade “Medalja Rifat Burdžović – Tršo” Sandžačkim novinama upriličena je u okviru programa obilježavanja Međunarodnog dana maternjeg jezika. Na svečanosti tim povodom promovisan je i novi dvobroj Časopisa za kulturu i društveni život Sandžačkih Bošnjaka “Bošnjačka riječ”, koga su predstavili glavni i odgovorni urednik Redžep Škrijelj i književnik Rasim Ćelahmetović. Nezavisni nedjeljnik „Sandžačke novine“ su četvrti dobitnik Nacionalne nagrade „Medalja Rifat Burdžević – Tršo“. Prethodni dobitnici ove nagrade su predsjednica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić, direktor Službe za ljudska i manjinska prava Petar Lađević i Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda iz Novog Pazara. Novi Pazar Informativna služba 26.02.2009. godine.