Ajša Mušić, učenica Gimnazije u Novom Pazaru osvojila je drugo mjesto na literarnom konkursu "Moj bosanski, moje bogatstvo". Literarni konkurs je bio raspisan za učenike sedmog i osmog razreda osnovne i prve i druge godine srednje škole. U nastavku čitajte rad Ajše Mušić:
Svaka osoba je, barem jednom u svome životu, zapitala sebe: "Ko sam ja zapravo?” Naš mozak do ovog pitanja dođe lahko, ali problemi počinju kada na njega treba dati odgovor.
Kada sam sebe zapitala ko sam, zanijemjela sam. U tom trenutku, isto kao da je neko iščupao sve riječi sa mojih usta, ali i sve misli iz moje glave. Tako sam sjedela u tišini, dok me je mučila misao da čak ni samu sebe ne poznajem. Tada je krenula moja potraga za pravim odgovorom. Bez obzira na moj trud da požurim i što prije ga nađem, moram priznati da njega dugo nije bilo. Odlučih da krenem iz početka i tako se, duboko razmišljajući, sjetih svoje prve riječi: “baba”. Cijeloga života, za mene su to bila samo četiri slova, dva sloga i jedna prosta riječ. Međutim, za mog baba, to je bilo mnogo više od jedne riječi. Babo je bio neizmjerno ponosan, jer je znao da se u našoj kući uspješno njeguje bosanski jezik i da je već tada uspio da to prenese na moju braću i mene. Najraniji dio svog djetinjstva sam provela u Beogradu. Odrastanje u takvom okruženju sa sobom je donijelo mnogo pitanja. Dok sam bila u vrtiću, nije mi bilo jasno zašto moji drugari svog babu nazivaju tatom. Zašto su, kada bih povikala: “Baba!”, ljudi oko mene mislili da dozivam svoju nanu? Tako sam, pažljivije slušajući primjetila još mnogo razlika u mom govoru i govoru okoline.
Vremenom, došla sam do zaključka da koliko god slični bili, naši jezici nisu bili isti. Tada sam upoznala novo osjećanje: tvrdoglavost. Koliko god ostalima bilo čudno, nastavila sam da svog tatu nazivam babom. Kako sam rasla, tako sam i sve više zapitkivala. Kada sam se vratila u Pazar i krenula u prvi razred, saznala sam da ću učiti bosanski jezik. Dakle to je bilo to, rješenje mog tadašnjeg problema. Nedavno sam shvatila da je ono što sam naučila u školi bilo mnogo više od slova, riječi, rečenica i gramatike.
Naučila sam i dobar dio historije svog naroda, ali sam učila i da tragam za svojim porijeklom i bošnjačkim korijenima. Moj jezik, mnogo je više od samo jednog običnog jezika. Moj bosanski jezik je poseban, jedinstven. On je moje naslijeđe, tradicija i kultura mojih predaka, ali i neizostavan dio mog identiteta. On je jezik za koji su Bošnjaci, nažalost, bili primorani da se bore. Pored svih pokušaja da iščezne, bude uništen i nestane, bosanski jezik je opstao. Preživio je i u najtežim trenucima borbe, uspio je da ujedini sve Bošnjake i pozove ih da se bore za ono što zapravo jesu. Bosanski jezik koji ih je vezao, nije im dozvolio da se predaju i da zaborave na svoju nacionalnost.
Bosanski jezik je živ i bit će sve dok Bošnjaci budu učili o njemu i njegovoj ljepoti. Kada novije generacije shvate da nije sramota govoriti drugačije i svoj identitet stave ispred “trenda”, tada će razumjeti da je bosanski jezik nepresušan izvor inspiracije i jedno pravo blago.
Autorica: Ajša Mušić, Gimnazija, Novi Pazar.
