Vijesti

MOJ BOSANSKI, MOJE BOGATSTVO

Dok držiš pero u rukama i čekaš da mastilo ispuni bjelinu papira pred tobom, pitam te, bosonoga djevojčice, može li i jedna priča ponijeti ljepotu tvoga zavičaja?

Može li i jedna oda dovoljno veličati čovjeka koji živi poput jablana, pa i kada ga hladni vjetrovi i najstrašnije oluje do zemlje saviju, vrati se i još ponosniji uzdigne, jer sin je to zemlje ponosne. Može li i jedna pjesma opjevati tu kolijevku prepunu sunčevih zraka, tamo, na tim beskrajnim prostranstvima, gdje huče gore i šume polja? 

Ne, ne može. Jer između svakog tog šuma i huka, ima i jedna tišina. Po jedna za svakoga od nas. Ona u kojoj duša nam sniva.

Ima tu i jedna kuća. I jedno umalo ugašeno ognjište.

Kraj ognjišta, na staroj drvenoj stolici, ljeti i zimi, sjedi ona. Sjedi i čeka…

Pred akšam, zaputih se prema mahali u kojoj je živjela. Ta divna žena, očiju boje safira. Majka mi napuni ruke i reče: ,,Ponesi joj, sevap je. I poselami. Mahsuz”.
Bješe lijepo, svježe predvečerje. Sokacima se razlila akšamska tišina. Čist zrak ispod najljepšeg parčeta neba. A samo nekoliko sati ranije, bješe upekla Božija zvijezda.
Zatvorih oči i napunih pluća zavičajnim zrakom, a malo potom napunih i svoje oči, kada ugledah nju. Povijena u ramenima, starog i izmučenog, ali prijatnog majčinskog lica, s osmijehom, koji se na njemu našao samo zbog mene, sjedi nana. Znala sam to, samo je mene čekala. Ni darove, ni selame. Mene.

Trznuh se od misli koje su me okupirale i potrčah do nje, prikrivajući bol koju sam osjetila kada sam je onako samu vidjela. Onako napuštenu, željnu. Željnu riječi, željnu osmijeha, željnu ispunjenosti hladnog prostora između četiri zida, koja su joj svih ovih godina najbolji prijatelj i najveći dušmanin.

– Akšam hajrullah, nano! – povikah onako glasno, sa što više ljubavi u glasu, znajući da će to ona sigurno osjetiti. 

– Allah raziola, čedo moje. Šućur meni za te oči, za tu kosu tvoju! – odgovori mi, ne skrivajući radost i hvaleći ono što kod mene najviše voli. Moju kosu i moje oči, nepresušni izvor vode bistre, kao što je moja duša. 

Prigrli me toplim rukama, pa onako domaćinski, kako to samo naše stare nane znaju, punog srca izgovori: ,,Bujrum”.

Posijedasmo. Svaka na svoje mjesto. I muhabet otpoče…

– Šta veliš sine, kako ti je mati? – upita me, znajući da će dobiti isti odgovor kao i svakog drugog puta.

– Dobro je, selami te – rekoh joj, gledajući kako joj se lice ozari osmijehom, čuvši da je neko selami. Čuvši da nije potpuno zaboravljena. Uzdahnu, pa tiho, sjetno prozbori: ,,Alejkumu selam”.

Ti uzdasi, sjeta u pogledu, tuga u glasu bili su njena svakodnevnica. Odavno je ostala sama, stara i izmučena životom. Imala je muža. Svoga agu. Mlad je umro. Od srčane kapi. Imala je i tri djeteta. Tri parčeta srca svoga. Dva sina, otišla u svijet. Trbuhom za kruhom, pa pod tuđe nebo. Tuđe zakone da poštuje, tuđim jezikom da govori, tuđin da bude i drugima i sebi. Stranac da bude i tamo i ovdje.
Nikad se majčinsko srce sa tim nije pomirilo. A dolazili su. Doduše rijetko. U posljednje vrijeme sve rjeđe.

O trećem djetetu nikada nije govorila. Pri blizini takve teme, tamna sjena nad njom bi se nadvila, a njena priča bi se prelila u tišinu od koje jeza kroz kosti prolazi.

Mene je jako voljela. Poznavala je moju rahmetli nanu. Od svoje pete godine dolazim kod nje barem jednom hefticno. Prije sam dolazila s nanom, ali nje više nema…
Od čitave posjete najviše volim onaj dio kada se ona zagleda u ognjište i počne pričati. Iščekivanje današnje priče prekide njen mili glas.

– Sine, dodajde mi te nanule – zamoli me dobra žena.

– Halali nano, ali na šta misliš? – upitah je ne znajući taj izraz.

Nasmija se nana, onako neiznenađeno. Uze nanule i vrati se da sjedne.

– Je li znaš ti šta je ono? – uperi prstom i upita

– Znam, tepih! ̶   povikah kao iz topa, misleći da sam u pravu.

– Ćilim sine, ćilim – reče ona sa smijehom u glasu, pa nastavi:

    – Oko moje crno, zar te nisu učili tvome jeziku? Znaš li ti koji je tvoj jezik? Kojim zboriš?

– Pa bosanskim nano, učili su me – povikah onako zbunjeno, zvučeći kao petogodišnjakinja kojoj nešto nije jasno.

– E moj sine, a znaš li šta je ono?

 Ovog puta ne uperi prstom već joj pogled odluta ka nekom starom, ukrašenom, drvenom sanduku. Oduvijek sam se pitala šta je to, sluteći da ta čudna kutija neku čudnu tajnu u sebi krije.

Slegoh ramenima, a ona se podiže. Teškim koracima ode do sanduka i reče:

–  Ovo je sehara. Sehara moje duše.

 Sjede pored nje, nježno podiže gornji dio kovčega i iz njega izvadi jednu svesku. Pomilova je onako kako se miluje samo najmilije, pa otpoče pričati…

– Znaš, nekada nije bilo ovako. Nije bilo lahko kao tebi sada, reći da govorimo bosanski. Onaj koji je taj jezik volio i njime želio zboriti, na njemu pisati, mračnim je putevima prošao.
Znaš, prije mnogo godina živjela je ovdje jedna lijepa, pametna, crnooka Zehra. Mnogo je podsjećala na tebe. Ona je jako voljela svoj jezik i zavičaj. Bila je jedino učeno dijete ovdje. Pisala je šta god je trebalo po ovim avlijama: pisma tetkama, strinama i velikim ustanovama. Eh, kako to dijete voljaše pero! Eh, kako to dijete voljaše noć! Po akšamu, zatvorila bi se u sobu i pisala pjesme, priče… Zapisivala je događaje i naše riječi. Ovdje su zapisane ostale! – reče boreći se sa teškim uzdahom koji joj je razarao grudi.

 – Voljela je sjest na prozor i tražit ideje po nebu punom zvijezda. Upoznala je jednog deliju, ne bješe odavde, pisala mu je svake noći…

 – A je li ga voljela? – progovori iz mene znatiželjna srednjoškolka.

Ona se nasmija osmijehom koji je bio više grč nego osmijeh i nastavi:

– Jeste sine, jeste, ali on Bošnjak bio nije i naški nije razumio.  Smetalo mu ono čime se ona zanosi. A ona je bila jako tvrdoglava i više nego u njega zaljubljena u svoj jezik. Zaljubljena u svoj identitet, svoj rodni kraj, svoje pero, papir i mastilo. Ali ode mi rano, pupoljak najmirisnije ruže moje. Pero i on, sebet joj smrti bjehu.
Smrači se naborano čelo, klonuše umorne ruke.

– Nano, Zehra je tvoja? – jedva izgovorih.

– Bila je – jedva čujno reče, a ja shvatih da je priči ovdje došao kraj. Vrijeme je za tišinu, u koju će, po ko zna koji put, utonuti ova slatka duša, gorčinom života napojena.

– Kasno je, majka će ti brinuti. Uzmi. Uzmi, pročitaj i nauči. Nauči svoj jezik. Moja Zehra je govorila da je on najveće bogatstvo!

Uzeh svesku. Korice plave i zelene. Na jednoj strani iscrtana tri ljiljana, na drugoj tri polumjeseca. Čvrsto je stegoh u rukama kao nešto najvrednije.

– Allahimanet, nano. Doći ću ja opet.

Kao što sam se i nadala, odgovor na moje riječi je izostao.

Zaputih se ka svom domu. Ista, a kao deset godina starija. Gledam nebo, moje je, pod njime sam rođena. Gazim zemlju, moja je, na njoj prve korake sam pravila. Zrak udišem, moj je, njega sam prvi put udahnula. Jezik zborim, čuvam ga, njega sam od svojih nana učila. Pa ima li većega bogatstva? Veće blagodati Božije? Ima li na ovom svijetu od mene stvorenje bogatije?

Kad stigoh u svoj dom, majka spavaše. Utrčah pravo u sobu i jedva dočekah da otvorim najveće bogatstvo koje sam do sada imala. Zehrin amanet. Čitala sam pjesme, priče, riječi i fraze i upijala svaku riječ koja je napisana. Ni slutila nisam koliko znam, a imalo je još toliko toga saznati, svoj um i duh obogatiti.

U moru prelijepih, prevedenih, imala je jedna rečenica koja nije završena i nije imala značenje.

– A od kojeg je soja! – nekoliko puta sam je nesvjesno, glasno pročitala. U tom trenu, majka odškrinu vrata i upita:

– I, od kojeg si soja, mila, odakle si, čija si?

Kao iz topa rekoh:

– Bošnjakinja sam. Iz Sandžaka ponosnog!

Blago se osmijehnu i poljubi me u čelo. Upita da li mi treba nešto, pa kada odmahnuh glavom, još jednom me pomilova po kosi i izađe.

        Oslušnuh tišinu moje lijepe djevojačke sobe. Laganim korakom, približih se prozoru, pa pogledah u polumjesec na nebu, onaj kao sa Zehrine sveske. Zatvorih oči i shvatih. Ništa mi ne treba, jer ja imam sve! Imam svoj mir i tišinu, svoj rahatluk, vatru u šporetu, jutarnji miris mehkog, pečenog hljeba, rukama moje majke miješenog. U dvorištu bjelinu behara, s akšama ljepotu iftara, s minareta zvuk ezana. Bogata sam jer imam dom i domovinu! A iznad svega bogata sam jer imam jezik svoj bosanski, da njime slobodno govorim, da sa njim u srcu ponosno putevima života koračam, da na njemu Božije jedinstvo očitujem, da uz pomoć njega svoje misli u djela pretvorim.