Život u sistemu je tako duboko prožet licemjerjem i lažima... Pošto je režim zarobljen u sopstvenim lažima mora sve da falsifikuje: falsifikuje prošlost, falsifikuje sadašnjost i falsifikuje budućnost, falsifikuje statistiku...
Razmišljam, razmišljam o tome šta je oko mene stvarno, a šta je samo vizija ili je sve osim Boga jedna vizija ako bismo se pratili logikom Abdurahmana Sirija. Danas ljudi istinu traže u lažima jer nje više nema. Možda je za to zaslužen kapitalizam, rasizam, seksizam te naposljetku ono najgore šovinizam, a znamo da je šovinizam najveća bolest među ljudima. Ne odbacuju samo jezik, oni odbacuju jednu cijelu naciju i njenu tradiciju, odbacuju Bošnjake i njihovo postojanje, bošnjačke pjesnike i velike pisce, bošnjačke znamenitosti i moć bosanskog jezika.
Jezik je ona ključna dimenzija Bosne i Hercegovine po kojoj je ova zemlja jedinstvenija od svih drugih zemalja sa zajedničkom jezičko-govornom jedinicom. No, rezultati rata i ideološku apsolutizacija nacionalne kulture od BiH su napravili čudnu jezičku kreaturu. Sporna je, međutim, tendencija političko-jezičkih inženjera, svrstanih u etnično-partijske grupe da nasilnim intervencijama u tijelo jezika proizvode umjetne razlike. Ideja o uvođenju bosanskog jezika potiče od Mađara Benjamina Kalaja, bivšeg austrougarskog političara, koji se zalagao za uvođenje tog jezika, kao službenog, za sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Nailazimo na mnoge protivnike istog, koji govore da je njegova ideja i misao bila nešto sličnija Hitlerovoj, samo da je njegov cilj bio ukloniti srpski jezik kao i srpski narod.
Jedan od američkih pravnika, parafrazno iskazano, tvrdi da ne postoji ne samo bosanski kao jezik već i Bosna kao država, pa smatram da smo mi Bošnjaci ipak ugroženiji po tom pitanju neprihvaćanja. Dopustit ćemo slobodu pa reći da se brzina kojom ljudi, Bošnjaci naročito, zaboravljaju i zanemaruju svoje civilizacijsko, historijsko, tradicionalno i svako drugo naslijeđe, može samo opisno označiti pojmom zastrašujuće. Tome su umnogome donijela periodična, redovna i sistematska zatiranja svih tragova materijalne kulture bosanskih muslimana, od džamija i tekija, do arhiva, biblioteka i institucija koje kao osnovni zadatak imaju sakupljanje i očuvanje historijske građe, ali prije svih ljudi koji su znali i pamtili.
Stoga je dokumentarna građa na koju se moguće osloniti pri istraživanju čak i onih ličnosti koje historija pamti po većini njihovih osobenosti, njihovog zata, iznimno ograničena, da ne kažem jedva postojeća. Većina istraživanja prinuđena je osloniti se gotovo isključivo, ako se izuzme nekolicina radova Hazima Šabanovića, Džemala Čehajića, Minke Memije i Lamije Hadžiosmanovića, te nekih drugih, na narodnu predaju sa svim njenim mahanama.
Dostupna građa, s druge strane, osobito ona nastala pod pritiskom politike, uveliko je opterećena predrasudama i političkim utjecajima režima koji su hujali prostorima Bosne i Hercegovine, ljubomorama ljudi, zlonamjernim i pakosnim tumačenjem i izvrtanjem činjenica. Bosanski jezik imao je, da se zadržimo samo na periodu osmanske vladavine, preko četiri stotine tarihskih pjesnika (vjerovatno najteže pjesničke discipline), ogroman broj divanskih pjesnika, značajne prozne pisce, biografe i hroničare, znamenite političare koji su vladali carstvima i sultanima koji su se protezali preko polovine poznatog svijeta, vojne stratege, ratnike/junake čiji se podvizi mogu usporediti sa bilo kojim poznatijim i povrh svih duhovne velikane (koji su sve navedeno bili u jednoj ličnosti) za koje više niko ne zna... Ponosim se svojim jezikom i sve ono što taj pojam donosi, velike pisce poput Rumija, Sirrija, Valia, vladare pa čak i junake među kojima je najveći i najpoznatiji Đerzelez Alija.
Historiju pokušavaju promijeniti, pokušavaju sakriti, ali mi je kao narod ne smijemo zaboraviti i zanemariti. Ono što uveliko nosi bosanski jezik jeste poezija. Poeziju ne čitamo i ne pišemo zato što je zgodna, pišemo je i čitamo jer smo ljudska bića puna strasti. Frost je rekao: ,,Dva su puta vodila u šumu. Jedan kojim su svi prolazili i jedan kojim skoro niko nije, a ja odabrah onaj manje utaban“. Ne moramo se svetiti, mrziti ili vraćati bitno je da uzdižemo što je naše, jer nije uvijek važno da pojedinci dobro rasuđuju, dovoljno je da razmišljaju i iz njihove individualne misli rađa se sloboda.
Ostaje nam da bosanski jezik čuvamo, njegujemo i da znamo da ideja posljednja umire, jer kad se riječ izgubi, budi uvjeren da će se izgubiti i oblik.
Autorica: Atifa Jusufović, Gimnazija, Tutin.
