Vijesti

Zločin zaboravljen – ljudi otpisani

Ko ima pravo da zaboravi Kukuroviće. Ukoliko svi zaboravimo, svi postajemo neko drugi. Zaborav služi jasnim ciljevima a selektivno pamćenje prerasta u totalni zaborav. Znati užasne stvari je strašno, ali ne znati ih još je strašnije.

Tačno na današnji dan prije 16 godina u selu Kukurovići dogodio se ratni zločin. Tri lica ubijena, dva ranjena a selo spaljeno. O tom događaju se i danas ćuti, a šta se sve zbivalo u tom pograničnom selu u opštini Priboj, kazuju njegovi bivši preživjeli stanovnici.

Meho Džanović (u vrijeme događaja imao 55 godina)

„Tog 4. aprila 1992. godine u naše selo su došli rezervisti Vojske Jugoslavije. Čim su došli govorili su da sve balije treba zaklati. Vidio sam šta se sprema pa sam porodicu odveo u Priboj. U junu 1992. godine na izlasku iz autobusa u Kukurovićima me sačekuju rezervisti i odvode u školu. Tukli su me i onesvijestili. Kapetan Drago Pivljaković, koji je bio iz Kokinog Broda kod Nove Varoši, mi je psovao balijsku i tursku majku i govorio: „Videćeš šta je Srbin Turčine“. Zamišljao sam da neću preživjeti pa sam smogao hrabrosti i rekao kapetanu: „Moga su baba zaklali četnici 1942. godine, ja sam ga vidio zaklanog a sada došlo vrijeme da i mene zakolju četnici“. Izveli su me odatle i sa uperenim puškama odveli oko 50 metara. Mislio sam – gotovo je, ali su me oni upitali gdje mi je kuća. Odgovorio sam mu a on je uzeo olovku i popisao imena moje djece.

Opsovao mi je Boga i rekao mi je: „Idi sada kući a ja ću doći kod tebe da opširno porazgovaramo“. Došao sam kući, ali su mi vrata na kući bila razvaljena, pa sam otišao kod Šabana. Taman smo pili kahvu, kad se otvoriše vrata i pojavi se vojnik sa puškom. Šabanova žena zakuka, veli: „Evo došli da nas pobiju“, i taj se vojnik vrati, ali smo vidjeli da ih ima trojica.

Sjetivši se da je jedan novopridošli vojnik prije 20 dana pričao da je njima rečeno da se mora od granice do Prijepolja sve očistiti od muslimana, odlučio sam da bježim već sjutradan. Kasnije sam saznao šta se sve dogodilo. I moja kuća je zapaljena i uništeno sve što sam imao. Kukuroviće sam posjetio tek poslije 12 godina. Sada sam počeo kuću opremati, ali nema para.“

Džafer  Kaltak (u vrijeme događaja imao 57 godina)

„Živio sam sa ženom Ševkom i četiri kćeri od  5 do 15 godina. Došla je Vojska Jugoslavije i smjestila se u Krajčinovićima, Mustafinom Grobu, kod škole u Kukurovićima i u Crnogorskom Poblaću. Rasporedili su se na Gradini sa teškim mitraljezima. Kod kuće Milorada Zeca je bilo šest minobacača. Spavali su kod Mila, Ratka i Boška Gola. Komadant je bio Petar Golubović iz Priboja. Počeli su nas odmah maltretirati. Jednom su me presrela trojica vojnika, uperila puške u mene i rekli da ja nosim izvještaj muhadžedinima. Rekao sam da sam pošao da vratim ovce, a oni su me upitali: „Znaš li čija je ovo zemlja“. Rekao sam da je moja, a oni su rekli: „Znaš li ti da je ovo srpska zemlja“. Nisam više smio ni da puštam stoku, jer bi se oko mojih kćeri okupilo odmah po dvadesetak vojnika.

Silovali su Ramovu ženu Ismetu u Rasimovoj staroj kući. To su sve gledali Mirko Gole i Halil Kaltak. Ova vojska je bila iz Ivanjice, Nove Varoši, Bijelog Polja i Zlatibora. To maltretiranje je trajalo od maja 92. do februara 93. godine. Komšije su iz straha napuštale selo. Pucali su u Ibrahimovu kuću u kojoj je bilo 11 čeljadi i samo pukim slučajem niko nije pogođen. Tog 18. februara, iznad sela iza svakog hrasta je bio vojnik sa puškom. Vidjeli smo vojnika Tošića kako je otišao u logor na Mustafinom Grobu. Brzo se vraćao trčeći kroz selo. Čim je prošao, a bio je već akšam, začuo se pucanj vrlo blizu a onda je  tuklo sa svih strana. Sa Mustafinog Groba, Gradine, od kuća Gola i Lončara. Čule su se jake eksplozije, mitraljezi, automati. Uspio sam da izbjegnem sa porodicom u potok. Vidio sam da naše kuće gore, a jedan vrisak muškarca, čuo se do neba. U ranu zoru sam stigao u Pljevlja. Treći dan sam se vratio u selo. U mene je sve sagorjelo. Došao sam do Uzeirove kuće i vidio ga bez glave, bez nogu a utroba je još gorjela. Na zgarištu kuće Mušana Husovića, dvije tri krupne kosti. Bile su Mušanove. Fatima, njegova žena, leži u jednoj šupi potpuno gola. Po grudima i stomaku izrešetana mecima. Ruke polomljene.

Dok sam bio u Kukurovićima u moju kuću je često dolazio Milan Simović i govorio: „Ovo je srpska zemlja, treba glasati Miloševića a ne Ugljanina“. Vojska me je pitala: „Je li ti mlada žena, ako ti ne moreš mi ćemo“. Pitali su ima li u selu djevojaka. To je sve bila Vojska Jugoslavije i nikakve druge vojske nije bilo. Nije bilo vojske bosanskih Srba, a muslimanske vojske nije bilo prije Goražda a to je 40 kilometara. Od tog 18. februara živim u Pljevljima. Niko mi nije htio ništa pomoći. Nadničim da bi preživio.“

Ibrahim Kaltak (u vrijeme događaja imao 70 godina)

„Bio je jun 1992. godine. Dok sam okopavao kukuruz i sijao grah, u njivi pored moje kuće, okružili su me vojnici sa puškama. Derali su se na mene i rekli da bacim motiku. Pitali su me: „Znaš li ti čija je ovo zemlja“. Rekao sam da je bila moga đeda, moga baba i prađeda a sad je moja. „E nije“, rekoše, „ovo je srpska zemlja“. Prišla su mi njih trojica i počeli me bacati po njivi. Jedan me je ufatio za prsa i pitao: „Šta misliš sad“ i ugurao mi cijev puške u usta. Rekao sam: „Pucaj, ubi me i završi sa mnom“. Onda me je bacio u njivu i rekao: „Videćeš ti noćas svoga Boga“. Isti sam dan sa ženom i djecom pobjegao iz sela.“

Juso Kaltak (vrijeme događaja imao 63 godine)

„Napad je počeo sa svake strane. Istrčali smo iz kuće. Čuo sam jak pucanj od granate minobacača, koja je udarila u kuću Šabana Kaltaka. Geler od te granate me pogodio u nogu. Svi su se razbježali na sve strane. Ja sam pobjegao niz selo. Kada sam odmakao zastao sam i vidio da naše kuće gore. Pucanje je trajalo skoro sahat vremena. Na znajući gdje mi je žena i ostali iz sela, produžio sam do kuće Dragoslava Lisice i onda otišao u Zaostro, jer sam od Šabana saznao da mi je tu izbjegla i žena. Dvojica policajaca su nam rekla da se mičemo kuda znamo i umijemo.Od toga dana selo je ostalo pusto a mi smo se rasturili po cijelom svijetu. Tražili smo pomoć od države da se vratimo, ali nikad nismo dobili odgovor. Mi se nećemo odreći naših imanja ni po cijenu života.“

Ramo Husović (u vrijeme događaja imao 63 godine)

„Dok smo bili u selu, policija i vojska su nas legitimisali i ispred naših kuća. Jednom je policija uhapsila jednu veliku grupu i odvela u SUP u Priboj. Doživljavali smo razne vrste maltretiranja. Sve nam je uništeno. Obraćali smo se svim mogućim organima u državi i svijetu, ali jedino nam je pomogao „Merhamet“ i Crveni  krst. Negdje 2001. godine u Kukuroviće su došli ljudi koje je poslao Sulejman Ugljanin i prokrčili put od Mustafinog Groba do sela. To je omogućilo da se doprema materijal za obnovu kuća. UNHCR je izgradio tri kuće, ali na tome se stalo jer se ljudi ne vraćaju. Ne jedu se goli zidovi, nema od čega da se živi.“

Bošnjaci iz ovog sela, njih 42 porodice su danas otpisani ljudi. Zločin nad njima zaboravljen. Lanac sela od Pljevaljske Bukovice do Sjeverina je uglavnom očišćen od Bošnjaka. Nekih  50-tak sela. U gradovima Priboj i Pljevlja, veći dio bošnjačkih stanovnika ne stanuje više tu. Ono što ih je ostalo nisu ničija briga. Za posttraumatski stresni sindrom onih koji su napadali Kukuroviće, brine se Ministarstvo rada i socijalnog staranja. Za traume naših sagovornika ne brine niko. Tužilaštvo za ratne zločine ne postoji kada su u pitanju bošnjačke žrtve u Sandžaku, jer o ovom zločinu, kao i o mnogim drugim, nikada nije ni vođena istraga.

Džemail Halilagić