Vijesti

Sevdalinka i Hasanaginica srž su Bošnjačkog kulturnog identiteta, ali i univerzalne vrijednosti i djeca treba više da uče o tim i drugim reprezentativnim djelima usmene književnosti, jer će na taj način spoznavati različitosti u njihovoj ljepoti i bolje upoznati jedni druge bez predrasuda i nametnutih stereotipa.
To je poruka sa naučnog simpizijuma „Dva jubileja Bošnjačke usmene poezije, 450 godina od prve vijesti o sevdalinci i 250 godina od objavljivanja Hasanaginice“, koji je okupio 30 naučnih radnika iz regiona Sandžaka, Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Kosova, Hrvatske i Turske, a koji su organizovali Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori i Bošnjačko nacionalno vijeće u Srbiji.
Predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji dr. Adel Slatina, istakao je da sevdalinka i Hasanaginica simbolizuju srž Bošnjačkog kulturnog identiteta, ali i univerzalne vrijednosti, koje nadilaze granice naroda i kulture.
„Saradnja Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori i Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Srbiji daje primjer kako zajedničkim radom možemo postići mnogo. Uvjeren sam da će ova saradnja u budućnosti biti još čvršća, donoseći nove projekte, koji će doprinijeti očuvanju našeg jezika, tradicije i kulture“, kazao je Slatina.
Bošnjačko nacionalno vijeće u Srbiji će i dalje, kako je rekao, podržavati slične inicijative, jer njegovanje identiteta nije samo obaveza, već i bogatstvo koje treba dijeliti sa svijetom.
Predsjednik Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori Suljo Mustafić, istakao je da sevdalinka i Hasanaginica svojim književnim vrijednostima, estetskim standardima, otmjenošću, mističnošću i neprolaznom ljepotom, uvijek iznova, zavodljivo inspirišu na bezbroj muzičkih djela i kompozicija, scenskih izvedbi, filmskih uradaka, tradicionalnih i modernih interpretacija savremenog i postmodernog čitanja.
„Ne prestaju opčinjavati izvođače, interpretatore, naučnike, umjetnike, muzikologe i muzičare, glumce, režisere, dramaturge, što sve govori o njihovoj izuzetnoj književnoj vrijednosti i univerzalnim kulturnim vrijednostima, koji ih čine djelima svjetske baštine“, rekao je Mustafić.
Direktorica Direktorata za kulturno-umjetničko stvaralaštvo u Ministarstvu kulture i medija, dr Jelena Jovanović Nikolić, ustvrdila je da su i sevdalinka i Hasanaginica plod kolektivne osjećajnosti prostora na kojem su se vjekovima prožimale različite kulture, što je uticalo da na tom prostoru nastanu muzičke i usmene tvorevine, koje su za razliku od epskih bile otvorenije za drugačije uticaje.
„I sevdalinka i usmene balade između ostalog, na osoben način pokazuju otpor patrijarhalnoj zadatosti sa njenim neupitnim rasporedom moći. Iako u Hasanaginici nemamo eksplicitnog zastupanja ženske strane, način, ton i atmosfera iskazanih događaja izdižu njenu tragičnu sudbinu do nivoa žrtve jednog okoštalog patrijarhalnog ustrojstva“, istakla je Jovanović Nikolić.
Prof. dr. Sead Šemsović iz Novog Pazara, komentarišući to što je sevladinka u okviru UNESCO-ve zaštite nematerijalne kulturne baštine, pojasnio je da čuvanje nematerijalne kulturne baštine podrazumijeva da postoje ljudi koji je baštine onakvu kakva ona zaista jeste, kao i da postoje institucije koje garantuju da će se baviti njenim očuvanjem.
„Tek tada UNESCO staje u zaštitu te nematerijalne kulturne baštine. To je veliki proces u koji smo ušli krajem 2010. godine i koji je trajao sve do decembra ove godine“, kazao je Šemsović.
Pojasnio je da naučni skupovi moraju da se izdignu iznad devetnaestovjekovnih pristupa književnom tekstu i pogrešnih klasifikacija.
„Savdalinka je lirski žanr, lirska ljubavna pjesma, u kojoj je dominantna čežnja, ljubavni zanos. Ta pjesma nastaje isključivo u muslimanskoj, urbanoj sredini Bosne i Novopazarskog Sandžaka. Vrlo je precizno definisana u svim enciklopedijskim priručnicima. Da bismo nešto odredili preciznim pojmom da je sevdalinka, ona mora zadovoljiti sve kriterijume i tekstološke i muzikološke“, objasnio je Šemsović.
Prof. dr. Aleksandra Vuković Kuč na temu „Geteov put od „Hasanaginice“ do Zapadno-istočnog divana“, kazala je da se kao studentkinja književnosti za Getea nije zainteresovala zbog Fausta, ili djela Patnje mladog Vertera, već upravo zbog toga što se zapadni književik, možda najveći koga je svijet imao, zainteresovao za prevod Hasanaginice.
„Gete sa 25 godina prevodi Hasanaginicu, sa svojih 65 počinje, a sa 70 završava pisanje svog definitivno najmanje poznatog, ali remek djela Zapadno-istočni divan. U vrijeme kad se Gete upoznaje sa Hafizovom poezijom i počinje pisati Zapadno-istočni divan, on već mnogo bolje poznaje prevode Kur'ana i koristi se njima“, rekla je Vuković Kuč.
Zapadno-istočni divan je djelo koje je objavljeno 1819, ali u proširenom izdanju 1827. godine, a Gete je u to vrijeme učio čak i arapski jezik.
„Geteov Zapadno-istočni divan je kapija kojom se otvara poruka o povezanosti, sinhronicitetu i univerzalizmu dva svijeta- Zapadnog i Istočnog i njihovih vodećih religija. Zapadno istočni divan i Hasanaginica su poveznica i prodor u svijet drugosti, univerzalistički akt stvaralaštva koje nadilazi svoj prostor i temom, i ritmom i višim značenjem“, kazala je Vuković Kuč.
Član Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori Mirsad Rastoder, poručio je da se u kulturi mora činiti ono što će trajati i što će biti od značaja za Bošnjački narod, ali i za sve narode.
„Jer sevdalinka je pjesma ljubavi, a ljubav ako nas okuplja i motiviše onda ćemo lakše i ljepše živjeti“, siguran je Rastoder.