Vijesti

“Nisam bio napunio ni 18 godina kada se javila prva iskra Vječnika… U prvi mah ta iskra je je značila otprilike to kako bi mrtav čovjek, da opet oživi, gledao žive, šta bi zapažao i kako bi osjećao. Neferti, odnosno Abdullah Misri el-Bosnevi, glavna ličnost Vječnika, umire u knjizi-kerametu kazreti Hidra unutar Vječnika (deveto završno poglavlje), a tokom do sada proživljenih pet milenija, samo zamire deset puta, stareći onoliko dana, koliko je svakih 500 godina grijeha počinio” – autor.

Upravo ove riječi autora ukratko prikazuju  u najkraćem ideju i radnju romana Vječnik. Ovaj roman, remek-djelo jednog od najvažnijih savremenih bosanskohercegovačkih pisaca Nedžada Ibrišimovića, promovisan je 16.04.2010. god. u Bošnjačkom nacionalnom vijeću u Novom Pazaru. Na promociji su govorili Asmir Kujević, književnik, i sam autor, dok je moderator bila g-đica Hasna Ziljkić, diplomirani žurnalista.

Asmir Kujović

ROMAN “VJEČNIK” NEDŽADA IBRIŠIMOVIĆA

Roman “Vječnik” Nedžada Ibrišimovića jedinstven je poduhvat u novijoj bosanskohercegovačkoj i evropskoj književnosti u kojem je maestralno ostvaren izraz  one divovske borhesovske težnje da se cjelokupna kulturna baština svjetske istorije sveobuhvatno sažme i objedini u jednoj knjizi.Još od klasičnog epa o Gilgamešu, preko starogrčkog mita o Argonautima, pa sve do srednjovjekovne gnostičke, ezoterijske i mističke literature, tema suočavanja sa smrću i potrage za besmrtnošću jedna je od ključnih literarnih tema.

U cjelokupnoj zapadnoj književnosti (ukoliko iz nje izuzmemo tradiciju “podzemne” ezoterijske i okultističke literature, uključujući i srednjovjekovno pjesništvo nadahnuto legendama o Gralu i krugom arturijanskih legendi) likovi ovozemnih besmrtnika javljaju se gotovo redovno kao prokletnici: od starogrčkog mita o Aideneju, “Vječnog Žida” Ežena Sua, “Letećeg Holanđanina” Riharda Vagnera, pa sve do Borhesove pripovijesti “Besmrtnik”; a pečatom prokletstva obilježeno je i razmišljanje o fenomenu čežnje za besmrtnošću u romanima “Besmrtnost” Milana Kundere i “Istorija svijeta u deset i po poglavlja” Džulijana Barnsa.

Uvodeći likove Lutajućeg Jevrejina i Ukletog Holanđanina u svijet svog romana, Ibrišimović samo dodatno naglašava, produbljuje, ogoljava i dramatizuje crte koje je književna tradicija ovim likovima već dala, a u njihovom mučeničkom prokletstvu ima mitskog heroizma i tragičkog patosa u kojem oni poprimaju svetačke crte arhetipskih mitskih junaka koji svojom sudbinom utjelovljuju “prokletstvo Adamovog roda”. Grijeh koji ne vodi ka “poznanju dobra i zla”, grijeh kojeg ne prati pokajanje i grijeh koji se ne priznaje – jeste život u smrti, i on je samo življenje smrti. Neferti će za Aideneja reći da je “samog sebe živog sahranio” da bi postigao besmrtnost, a za Ahasvera, lutajućeg Jevrejina, da je, ne znajući to, stoljećima živio vlastitu smrt.

Ako je Nefertijeva ispovijest san koji je odsanjan u pećini Kehf, ili san koji je sanjan za vrijeme boravka duše u kaburu, onda time obuhvaćeno i poetsko opravdanje za oniričku fantazmagoričnost pripovijesti o plovidbi na brodu Ukletog Holanđanina, putovanju sa Hidrom do ostrva na kojem boravi Imam Mehdi, susretu sa arhatom Pindolom, te svadbi Ukletog Holanđanina. Stoga su Hidrove riječi koje obavijaju Nefertijevu glavu kao plamen (što je aluzija na uobičajeno predstavljanje likova poslanika i svetaca u tradiciji islamskog slikarstva, kojom je ovdje sugerisano značenje da Hidrove riječi Nefertijev duh na trenutak učine svetim, prosvijetljenim), poput onih “bitnih riječi” koje čujemo u snu pa ih se kasnije ne sjećamo, jer registar u kojem su one izgovorene pripada drugom registru zbilje. Ovdje se radi i o nesaopštivosti mističkih spoznaja: riječi koje Neferti jasno shvata onda kada su izgovorene, ne shvata poslije, jer njegova duša za vrijeme razgovora “otvara školjke s biserima koji tamne u ovostranosti”, a ono što je u tim trenucima saznao pa kasnije zaboravio, kako kaže, dragocjenije je od onog što nedvosmisleno zna. Tako i u prvom poglavlju Neferti roba Hedit-Kuša natjera da sav svoj život sažme u jednu jedinu riječ – riječ koju neće moći da izusti i koje se kasnije neće sjećati.

Za razliku od Jasona iz starogrčkog mita koji je na putu za Kolhidu na svoju lađu morao povesti i Herkula i Orfeja da bi služeći se lukavstvom, obmanom i prijevarom ukrao znamenje besmrtnosti, ili za razliku od Parsifala i drugih slavnih srednjovjekovnih vitezova koji su na putu punom odricanja i samoprijegora morali da se potvrde junačkim djelima kako bi dospjeli do Grala (koji će im pomoći da olovo svoga srca preobraze u zlato i time postignu besmrtnost), Neferti svoju dugovjekost uživa kao zadovoljni obični smrtnik koji ni sam nije pouzdano siguran čime ju je zaslužio. Hazreti Hidr će u svom obrednom odgonetanju Nefertijevu dugovjekost pripisati “drevnoj staroegipatskoj bludnji”, odnosno tradiciji alhemijskih učenja, s obzirom da sama riječ alhemija u svom arapskom korijenu označava ono što pripada zamlji Kema, Egiptu, iz čije tradicije mnogostruko ispreplitanih, raznovrsnih, izmiješanih i razgranatih učenja vodi porijeklo najveći broj poznatih mitova i drevnih legendi o besmrtnicima i potrazi za besmrtnošću, koji su služili kao građa i nadahnuće u oblikovanju “Vječnika”.

U mitotvarački razigranoj maštovnosti Ibrišimović prikazuje plovidbu Misrija i El Hidra ka ostrvu na kom boravi Skriveni Imam, kroz kapije od raznobojnih ogledala, čiji slijed boja evocira simboliku svjetlosti i boja u Suhravardijevoj išraqi filozofiji, a čiji dramaturški obrazac oponaša i predanje o Miradžu, čudesnom noćnom putovanju Muhammeda a.s. iz Meke u Kuds, Jerusalem (koje je poslužilo kao nadahnuće i za Danteovu “Božanstvenu komediju”), kao i kur’ansku pripovijest o Hidrovom putovanju sa Musaom a.s. iz mjesta “na kojem se sastaju dva mora”. Opis ovog putovanja sadrži iznimno brojne kulturološke aluzije i asocijacije koje prizivaju poznata mjesta iz svjetske književnosti i mitologije različitih kultura, a prepoznatljivo je i preoblikovanje i smještanje u novi kontekst pojedinih alegorijskih motiva iz Rumijeve “Mesnevije”, te iz sufijske poezije Feridudina Atara. Pred Misrija se iznose “škrinje dobrota” koje njemu samom ostaju nevidljive, jer je stupanj njegovog znanja i upućenosti još uvijek neznatan, a dobro ne može ni pred kim stajati, dobro valja raznositi, kako kaže Hidr. Između dva otkucaja srca Skrivenog Imama izbija jedno posebno vrijeme, i to je vrijeme koje je darovano Abdulahu Misriju.

Zanimljivo je da Misri, i prije nego bude sreo budističkog sveca-prokletnika arhata Pindolu, kao da intuitivno poznaje mističke prakse iz drugih kulturnih tradicija, pa tako u prethodećem zikru sa Hidrom opisuje silazak u ponor ništavila vlastitog bića, koji je sličan sugestivnoj sabranosti u postupcima transcendentalne meditacije: “Odricao sam se svojih usta: to nisu moja usta, svoga tijela: to nije moje tijelo, pa čak i svoje duše: to nije moja duša, nastojao sam viknuti: ja sam prah i pepeo…”.  I premda “Vječnik” po mnogim svojim odlikama sadrži elemente popularnog žanra epske fantastike, to naročito dolazi do izražaja u scenama koje opisuju susret sa Imamom Mehdijem i arhatom Pindolom, čija onirička fantazmagoričnost slijedi začudne dramaturške obrasce i logiku razvijanja priče u snu. Nadmetanje u kerametima između El Hidra i arhata Pindole po neočekivanoj maštovitosti zorno prikazanih slika umnogome podsjeća na nadmetanje između dobrih i zlih čarobnjaka (odnosno čudotvoraca) u poznatim filmovima naučne i epske fantastike, kao što su “Ratovi zvijezda”, “Gospodar prstenova” i “Matriks”.

Legendarni lik Letećeg Holanđanina, kojeg je Rihard Vagner proslavio u svojoj operi, svojom kainovskom uspravnošću i ponosom sa kojim nosi dosuđeno prokletstvo posjeduje auru tragičkog romantičarskog heroja, i poglavlje o Misrijevoj plovidbi na njegovom brodu svakako spada u estetske vrhunce ovog romana. Kapetan Jan van der Eken je istodobno i tragički “čovjek fatuma”, nepokolebljiv u svojoj ustrajnosti da i u palosti svoga bića pokaže snagu i veličinu, onaj koji spada u red buntovnih “izgubljenih žestokih duša”, koje se “ni samom đavolu ne uklanjaju”, ali i arhetipski pustolov, probisvijet i mornar, gladan novih obala, pučina i obzorja. Monolog u kojem Holanđanin opisuje kako njegov brod plovi kroz “nebrojene ljudske duše”, kroz oblake i sazviježđa, kroz dim i vatru lomača, te kako se na njegovom brodu čuje “istovremeni uzdah mnoštva dama, princeza i kontesa”, doziva u pamćenje “Pijani brod” Artura Remboa, kao simbol čežnje za pristizanjem u nepoznate luke, za osvajanjem nepoznatih djevičanskih svjetova, čežnje da se iskusi i doživi ono još neiskušano i nedoživljeno. Svjestan da ga je njegova prokletnička sudbina učinila čudovištem, on tu svoju čudovišnost brižljivo njeguje, hraneći dušu svojim sopstvenim otrovima. Utnapištim dolazi na svadbu Ukletog Holanđanina “isisan iz dubina vremena snagom iskrenosti djevojačkog srca” – i tek u zagrljaju Anđule Džamanjić, on od nakaze postaje dostojanstven čovjek, a njena ljubav poprima ono značenje koje u kršćanskoj mistici ima “poljubac gubavcu” Franje Asiškog. Anđula prepoznaje ono što čini “svjetovnu svetost” njegovog prokletstva, te je njena ljubav tolika da “negladna njome ne bi nahranila i napojila”. “Da nisam bio takva olupina možda bi me moja mlada žena i ostavila!”, reći će Holanđanin u pismu Misriju.

Ono što svakom od poglavlja “Vječnika” zasebno daje izvanrednu literarnu upečatljivost jeste brižljiva i sabrana vjerodostojnost u iznošenju istorijskih, kulturnih i civilizacijskih činjenica vezanih za različita podneblja i epohe, zadivljujuće prodorna uvjerljivost i stilski rafinman u prikazivanju i opisima vremenski i prostorno udaljenih kultura, zrelost duha i istančana preciznost u izražavanju najfinijih tonova misli i osjećanja, koja u skladnom jedinstvu sa  poetski razigranom maštovnošću palimpsestnog ispisivanja i dekonstruisanja drevnog mita posjeduje duh one sveobuhvatnosti i univerzalnosti kakvu poznajemo iz nekih klasičnih spjevova, kakvi su – Danteova “Božanstvena komedija”, Vergilijeva “Enejida” i Homerova   “Odiseja”.

Posebno pitanje koje se ovdje nameće ticalo bi se preispitivanja diskursa domaće kritike kada je riječ o djelima iz savremene književnosti. Zašto romane nobelovaca Fransoe Morijaka i Žorža Bernanosa istoričari francuske književnosti nazivaju “katoličkim romanima”, dok kada je riječ o jednom djelu koje bi se (uslovno) moglo nazvati “muslimanskim romanom”, domaća kritika upotrebljava isključivo sintagmu “ideološki roman”? Zašto se romani Andre Malroa, ili recimo Tvrtka Kulenovića, ne bi također mogli čitati kao “ideološki romani”, ako znamo da su marksizam, odnosno humanistički racionalizam također – ideologije? Ako jedan književni kritičar svijet Ibrišimovićevog romana vidi kao “teocentričnu konstrukciju” i prigovara mu na tome, zašto nekom drugom ne bi bilo dopušteno da druge romane osuđuje zbog njihove neopaganske, ateističke ili “antropocentrične konstrukcije”?

Nedžad Ibrišimović

Nedžad Ibrišimović, bosanskohercegovački književnik, rođen je 20. oktobra 1940. godine u Sarajevu. U trećoj godini je ostao bez oca i s majkom odlazi u Žepče gdje završava osnovnu školu. Nakon jednogodišnjeg pohađanja tehničke škole u Zenici, 1957. godine prelazi u Sarajevo i pohađa srednju školu za primjenjene umjetnosti, odsjek vajarstvo i završava je 1961. godine. Nakon godinu dana nastavničkog rada u Žepču, upisuje studij filozofije u Sarajevu i diplomira 1977. godine.
Bio je urednik u listovima “Naši dani” i “Oslobođenje”, jedno vrijeme bio je nastavnik u Goraždu, ali je uglavnom bio profesionalni književnik.
Član je Udruženja likovnih umjetnika BiH od 1982. godine. Od 1982. do 2000. imao deset samostalnih izložbi. Bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine, od 1993. do 2001. godine, a od 1995. do 1998. glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost “Život”. Prevođen je na češki, turski, albanski, engleski, francuski, španski, njemački i italijanski.
Nakon izlaska iz štampe remek djela “Vječnik” (2005.), Društvo pisaca BiH ga je kandidiralo za Nobelovu nagradu. Roman “Vječnik” je oborio sve rekorde u izdavačkoj kući Svjetlost iz Sarajeva, uključujući i Selimovićev “Derviš i smrt”. U januaru 2009. godine u izdanju IKD “Šahinpašić” objavljeno je osmo izdanje “Vječnika”, a ukupan tiraž svih izdanja je 12.000 primjeraka.

Dobio je sljedeće nagrade: – za roman Ugursuz dobio je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva 1969. godine; – za televizijsku adaptaciju Ugursuza prvu nagradu za dramski tekst na Bledskom festivalu 1970. godine; – za roman Karabeg godišnju nagradu Izdavačkog preduzeća “Svjetlost” 1971. godine; – za roman Braća i veziri godišnju nagradu Izdavačkog preduzeća “Veselin Masleša” 1989; za knjigu Knjiga Adema Kahrimana, dodijeljena mu je nagrada Društva pisaca BiH 1992; – za Izabrana djela I – X, dobio je nagradu Skender Kulenović, 2004; za roman Vječnik dobio je nagradu Bošnjačke zajednice “Preporod”, 2005; – za roman Vječnik Udruženje izdavača i knjižara BiH dodijelilo mu je godišnju nagradu 2005; za roman Vječnik dodijeljena mu je nagrada Hasan Kaimija, 2006.