Vijesti

Iskren da budem, ne osjećam se kao neko dovoljno zaslužan u ovome i nekako mi se čini da ovo ustvari nije u prvom redu priznanje meni.

Možda je najprije – roditeljima. Požrtvovanom ocu i onoj majci koja me u svojim najpoznijim godinama pred jedno moje putovanje, ne daleko no samo tu do Tutina, gdje sam imao nastup, pita brinući mi kao i uvijek: „Umiješ li otići tamo?“ ,,Umijem, majko. Naučio sam u školama čitati mape pa ću po mapi.“ ,,A da stavi majka gurabija?“ Ovo je nagrada za nju. Ovo je nagrada i za najstarijeg mi brata Nusreta koji je, evo, tu među vama, a koji se u svojoj četrnaestoj godini podmetnuo da betonira po Bijelom Polju onda kad nije bilo miksera i dizalica, da bih ja mogao krenuti u svijet za naukom. Ovo je priznanje i za suprugu Miseru, evo je i ona tu među vama. Tek smo se bili počeli sretati tamo u Sarajevu, a dok sam se spremao jednom da idem u onu proslavljenu Francusku 7 u Beogradu pa morao na Zvornik a još je Boga mi bilo opasno preko granice – dovama me ispraćala. Ovo je nagrada i za ćerkicu Šehzadu, eto je isto tu, došla da mi čuva strah. I za nju jer je strpljiva sa mnom, a i brinula mi je pred polazak ovamo pitajući se hoću li ja znati šta mi valja ovdje pričati i treba li ona da mi nešto pripomogne, pa mi donijela list papira formata A-4 i olovku da zapišem, pod jedan, pod dva, pod tri, šta trebam reći. Ali ovo je, Boga mi, prvenstveno jedno dodatno priznanje mom velikom prezimenjaku Ćamilu Sijariću jer, oprostite, svi mi stojimo nekome na ramenima, a njegovo stvaralaštvo je ustvari među prvim mojim lektirama i zato ja, iako moje knjige ne prelaze baš najlakše Drinu od izdavača u Bosni, pa i dolje u Podgorici je bilo nekih izdanja i opet teško da se može naći koji od tih mojih naslova ovdje, ipak se ne bih sada zauzimao da se poradi na tome kako bi mi se nešto posebno pripomoglo jer nisam tu baš vješt ni vičan, nego bih se ovom prilikom zauzeo za nešto drugo. Iduće godine je zvanično stota godišnjica rođenja Ćamila Sijarića, pa nek se ima na umu i da se, u okviru svih mogućnosti, to obilježi. I da se pritom zainteresiramo malo za ostavštinu njegovu koja suviše, čini mi se, tamo u Sarajevu čami. Prije svega, znam za jedan njegov roman u rukopisu koji govori o imati pa nemati, što je nas u ovim godinama posebno zakačilo i aktuelnije je danas nego onda kad je on to, osamdesetih godina, pisao.

I sam sam uvjeren da među piscima koji su se ove godine bili našli blizu ovome priznanju ima uistinu dostojnih ove nagrade i da je tu par njih koje bi adžo-Ćamil zadovoljno potapšao po ramenu. Ja bih sad njih rado imenovao ali se bojim da se to ne uzme kao neko moje agitovanje za kolege i prijatelje u smislu: ja sam ubrao svoje pa sada daj da vidimo i nekome od bližnjih. Ne smijem ih ovdje pomenuti, ali se nadam da će i bez toga biti ubuduće prepoznati. E, bih agitovao za nekoga drugog: da se brzih godina potraži i neko žensko pero. Mislim da bi se stari kavaljer Ćamil Sijarić tome i te kako obradovao.

A mene što se tiče, ja kad bih uzeo da kažem onako iskreno, kad ne bih bio sebičan, rekao bih da se Safet Sijarić prije svega danas ovdje kazni! Zato što je to ustvari jedan, i pored izvjesne od Boga date, kakve-takve darovitosti, slab radnik. Malo radi! Zna da se ulijeni i zapusti, da prepusti svoje pisanje vremenu, pusti da čeka i čamori. Mnogo toga se nagomilalo nedovršenog! I ja se sad ovdje, i pored svih ovih mojih naslova koji su maločas nabrojani, pitam: za šta ovo dobih? I prosto me nekako pred samim sobom stid… Ali vjerujem da je to zapravo jedan podsticajni stid koji će učiniti da se ubuduće potkopam i pokušam ovo priznanje od vas, na kojem sam svakako zahvalan, opravdati.

Traskript obraćanja Safeta Sijarića na svečanoj akademiji povodom Dana Sandžaka