Vijesti

Moj bosanski, moje bogatstvo

Već u prvim trenucima svijesti, nekoliko dana neposredno poslije rođenja, zavjese vremenskog kazališta lagano lepršaju pred tobom, zauzimajući cio tvoj vidokrug. Ono malo svijeta što se vidi u uglovima očiju postaje nebitno, ni za šta više ne mariš, zavjese te uvlače u sebe, duboko u splet sudbine. Juriš hipnotisano kroz redove, kroz lijevi pa kroz desni parter, tražiš svoje mjesto, ali zaustaviš se tek pred binom, još uvijek na nogama. Zavjese se tada izmaknu, otkrivaju golu pozornicu lišenu svake boje, bina je uzvišena i izolovana, previše si blizu da bi je dobro vidio. „Dobro došli“, piše na otiraču koji do sada nije bio tu. Ne znaš da čitaš, ali drago ti je što ti persiraju, u protoku vremena svako je podjednako bitan. Od sada si u vremenskom kazalištu, mada, nikada se nećeš sjetiti kada si prvi put ušao. Prošlost počinje da postoji i već je nešto na šta možeš da se osvrneš, makar trajala samo nekoliko dana, to je dokaz da si tu. Tu su i tvoje komšije, tvoji prijatelji, sada i ti učestvuješ u sudbini svog naroda, ravnopravno sa svima njima, i mlađima i starijima. Iako tvoja svijest to još uvijek ne uviđa, ne brini, doći će vrijeme kada hoće. Lijepo se smjestite, predstava počinje.

Kazalište je i ove noći bilo puno, zavjese su strpljivo uvodile ljude unutra, a ljudi su, iako opčinjeni, opet nevoljno ulazili. Sjedišta su bila oduvijek prazna, u vremenskom kazalištu niko nikada nije sjedio. Ljudi su se gurali i provlačili ne bi li dospjeli u prve redove, njihova napeta tijela su se isticala, a vazduh je postajao sve gušći. U vremenskom kazalištu oduvijek je bilo više vremena nego prostora. Budućnost je iza pozornice čekala svoj nastup, ljudi su još uvijek pristizali, međutim bilo ih je sve manje i manje. Predstave u vremenskom kazalištu iznova donose mnogo emocija. Iako je budućnost uvijek samo ćutala u svojoj dugoj haljini, pretapajući se iz sadašnjosti u prošlost, njena pojava uvijek je donosila beskrajno iščekivanje među publikom. Budućnost nam se uvijek otkriva u trenutku, ponekad otvara stare rane, podsjeća nas na prošlost i ono što je bilo u njoj, ali sama ona nikada nije predskazanje, nikada ne znamo šta će se desiti prije nego što se desi. Međutim, njeno lice, još iza pozornice, svijetlo ili mračno, nagovještava nam da li će priča koja traje imati sretan ili tužan kraj. Ovoga puta, vidjela sam njeno neobično svjetlo kako se na zidu povremeno blijedo odražava. Bilo je skoro providno i brzo je nestajalo zamijenjeno tamom. Da li je to budućnost možda bila neodlučna? Svi su već stigli i nestrpljivo iščekivali, ali ona se nije pojavljivala. Zavjese su se razmakle, a na pozornicu je laganim koracima istupila čovjekolika prilika.

Budućnost ovog puta uopće nije izašla, iako je bila jedina glumica u vremenskom kazalištu. Na pozornici već dugo stoji neki, do sada, neviđeni čovjek, stranac. Ljudi su ga gledali otvoreno neprijateljski, a on kao da to nije primjećivao, ili prosto za to nije mario. Stajao je uspravno, uzdignute glave, njegove oči su izgledale kao prorezi dok je pokušavao da sa visine odmjeri publiku. Mnoge majke u mojoj blizini su izgledale uznemireno, njihove tužne oči su izražavale strepnju, a jedna od njih je svoje dijete tako snažno privijala sebi da je izgledalo kao da pokušava da ga zaštiti vraćajući ga u svoju utrobu. Čovjek je hodao u sadašnjosti, ali kao da je bio odvojen od nje, spominjao je prošlost, mada ne baš onakvu kakvom je se sjećamo. Koja je uopće bila njegova uloga u našem vremenu, šta je tražio na bini vremenskog kazališta? Uglavnom nije pričao povezano i većini nas to što je govorio nije imalo smisla. Koristio se raznim dugim, komplikovanim riječima, kao da je nagovještavao nešto, ali bez doticanja poente. Cio njegov govor podsjećao me je na one tekstove ispisane sitnim slovima na ugovorima u banci, riječi su imale bitnost i značenje, ali niko nije trebalo da ih razumije, nisu namijenjene tome. Vrijeme se bez budućnosti nije odvijalo niti je postojalo, sve je bez nje bilo strano i neizvjesno. Počeli smo da se pitamo ima li uopće budućnosti za nas. Prvi put osjećali smo se kao da smo odgovorni za svoju sopstvenu sudbinu, do sada nam se uvijek činilo da se budućnost odvija i sama odlučuje, a mi samo gledamo predstavu svojih života. Tako naviknuti da smo samo posmatrači svojih života, šta činiti sada?

,,Znamo da ljudi u ovim teškim vremenima imaju puno briga, oskudica vlada u cijelom svijetu, ali to će se lako riješiti. Međutim, vi kao narod imate jedan mnogo veći problem. Vi nemate ono što svaki narod ima“, zastao je malo da obliže usne, a i zbog dramske pauze, „vi nemate jezik!“ Publika je zastala, svi su se međusobno odmjeravali, tražili dokaze oskudice, iako su ih svakoga dana kod kuće osjećali. Što se jezika tiče, to nisu mogli očima provjeriti, samo su nastavili s ćutanjem, neka lica bila su zabrinuta, neka, pak, zbunjena. Neznanac je nastavio svoj govor: „Ali ne brinite se ljudi, nema potrebe za brigom, jer mi smo poslije puno raspravki i puno sastanaka vaš problem riješili. Mi smo kao kolektiv donijeli jednoglasnu odluku da ćemo vam rado i od srca pozajmiti naš!“

To su bile neke od rijetkih rečenica kojima sam znala značenje. Vidjela sam da i preko lica ljudi prelazi neka sjenka shvatanja. Ipak, koja je svrha njegovih riječi, zar se jezik može pozajmiti? Sam koncept jezika bio mi je stran. Kroz publiku se prožimalo osjećanje nervoze, ljudi su se komešali, neki su se čak hvatali za glave, neki pokušavali da pobjegnu. Vidjela sam neke kako se vuku za jezik, kao da nešto traže, možda upravo riječi izgubljene saznanjem da nemamo jezik kojim bismo ih iskazali. Budućnost nikada nije izgledala neizvjesnije i mutnije. Svi smo imali slično mišljenje o ovom čovjeku, njegove riječi nisu zvučale zlonamjerno, ipak stvarale su osjećaj nelagodnosti, kao da su nenamjerno vrijeđale neki duboki osjećaj pripadnosti nečemu u nama. Da li smo stvarno, sve vrijeme do sada, živjeli bez jezika? Vidjela sam opet onu istu majku kako sve jače stišće svoje dijete, prekrivajući ga u potpunosti svojim tijelom, svojim dlanovima, uranjajući ga u grudi u pokušaju zaštite. Nervoza ni mene nije zaobišla, popela mi se u glavu vodeći računa da okine svaku žicu u meni. U vremenskom kazalištu uvijek je bilo toplo jer je bilo puno zbijenih ljudi ali mi krv nikada nije ključala kao sada, nikada nisam osjećala da se tako nasilno udaljavam od onoga što sam ja, iz čega sam nastala. Ubjeđivanje stranca nije izostalo: ,,Ustanove ćemo nazvati po bitnim ljudima iz našeg naroda, nadamo se da je to u redu, jer ipak pozajmljujete naš jezik. Sve što radimo je isključivo za vas, vama je ovo neophodno.“

Žena sa djetetom istupila je provlačeći se kroz gužvu još zbunjenijih ljudi, hodala je sporo i sa naporima. Kada je najzad stigla do slobodnog sjedišta, popela se na njega, i mada ni tada nije bila ni blizu na istoj visini kao čovjek na bini, usudila se da progovori: „Izvinite gospodine, ali mi već imamo svoj jezik!“ Njen glas je drhtao, ali se osjećala prkos u njenom tonu. Niko nije ništa rekao, ni čovjek, ni ljudi u publici. Isprva, nisam bila sigurna da li je to uopće doprlo do njih, ali sam naprečac shvatila da je ovo reakcija zaprepašćenja, svi su bili zatečeni tom novom pojavom, njenom hrabrošću. Žena je stisnula još jače ručicu svoga djeteta, to joj je davalo sigurnost u nastupu i umirivalo ju je, podsjećalo zbog čega se moramo suprotstaviti i obznaniti svoje postojanje. Njene oči su zasuzile i uspjevši da ne zaplače, duboko je udahnula kako bi izgovorila sljedeće: ,,Mi smo Bošnjaci i naš jezik je bosanski!“ Te zvučne riječi je izgovorila prkoseći iz daljine, bacila ih je čovjeku u lice. Ove riječi nikada do sada nisu bile izgovorene, niti ih je iko čuo, ipak kao da su uvijek bile tu. Iznenada sam uvidjela da je to bilo ono što me je gušilo, ono što sam tako žarko htjela da izgovorim, nešto novo i nepoznato, ipak datiralo je od postanka našeg naroda, od davnina. Te riječi su me umirivale i uzdizale, napustila me je svaka sumnja. Publika ovoga puta nije ćutala, ove riječi doprle su do svakog ponaosob u istoj mjeri kao što su do mene. U duši, svi su znali ko su, te kada je riječ 'Bošnjaci' odlijegnula zidovima, svaku osobu proželo je osjećanje spoznaje. Ubrzo čulo se sve više i više glasova koji su ponavljali, jasno i glasno: ,,Mi smo Bošnjaci i naš jezik je bosanski!“

Na krajevima pozornice, odjednom, bljesnula je jaka svjetlost, nije bila bijela niti providna, bila je kao Sunce u noći. Niko više nije bio uplašen i nije pokrivao oči, budućnost je bila odlučena i nastupila je odlučno! Suze su napokon skliznule iz oka te jake žene, ljubila je svoje dijete i poljupci su odzvanjali u galami. Ubrzo, čovjek u odijelu je bio primoran da napusti pozornicu i ode, preneražen ovim zbivanjima nije ni pomišljao da bi se ovako nešto moglo desiti. Njegov nastup je bio besprekoran i sve do samog kraja činilo se kako je publika bila opčinjena, spremna da povjeruje i prihvati sitno tuđe u zamjenu za cijelo svoje.

Budućnost je tada, poslije dugog iščekivanja istupila na binu u svojoj dugoj haljini, njeno lice opet je bilo skriveno, ali se naziralo da sija. Vrijeme je opet teklo i budućnost pred nama je bila svijetla. Nikada prije se nisam osjećala ovako cijelom, uvijek je postojala rupa u meni koja je vapila da se ispuni. Razni ljudi su pokušavali da me prisvoje i da mi kažu ko sam, da popune tu rupu neodgovarajućim materijalima a niko od njih mi nije rekao ono što moja duša već zna. Suze su skliznule niz moju bradu, plakanje od sreće uskoro je postalo nešto svima nama zajedničko, a kroz suze olakšanja najsjajnije su bile dječije oči zaljubljene u budućnost koja se otvarala pred njima. Svojim jezikom ćemo krojiti svoju sudbinu, on će biti naše samopouzdanje, naše dostojanstvo. Dao nam je snagu da se izborimo, da sačuvamo svoju budućnost i svoj narod, da se usudimo da budemo to što jesmo, svoji i nezavisni. Moj bosanski je moje bogatstvo, sada kada to znam, više niko to ne može ukrasti od mene. Čovjek nikada ne može ostati bez ičega, niti potpuno sam i izgubljen dok ima svoj identitet i svjesnost o porijeklu i pripadnosti. Svojim maternjim jezikom iskazujemo ljubav, boli, sreću i strah, sve ono što jesmo. Kao što se ne bismo mogli predstaviti tuđim licem, ne možemo se predstaviti tuđim jezikom jer nas tada niko ne bi prepoznao. Zato nikada neću zaboraviti ovaj dan kada smo se usudili da prkosimo svojim riječima koje su tačno kazivale ko smo zaista. Budućnost, iako svijetla, donijeće nam mnoge borbe ali će nam put kroz njih osvijetliti naš bosanski, naš maternji jezik.

Autor: Selma Jašarević, Osnovna škola "Avdo Međedović", Novi Pazar 2022. godina.