Literarni konkurs "Moj bosanski, moje bogatstvo" realizovani smo u okviru obilježavanja Dana školstva na bosanskom jeziku u Sandžaku.
Konkurs je bio raspisan za učenike sedmog i osmog razreda osnovnih i učenike prve i druge godine srednjih škola, a koji su u nastavi na bosanskom jeziku.
Prva nagrada bila je 30. 000,00 dinara, druga nagrada 20. 000 dinara i treća nagrada 10. 000,00 dinara. Pored nagrada za učenike, nagrade su dobile i nastavnice čiji učenici su osvojili prva mjesta. Bošnjačko nacionalno vijeće čestita Belmi Gudžević, njenoj nastavnici Samri Bešić kao i svim ostalim dobitnicima, njihovim nastavnicima i učesnicima na prelijepim radovima na bosanskom jeziku. Hvala vam što promovišete lijepu riječ i maternji, bosanski jezik.
U nastavku teksta, čitajte rad Belme Gudžević:
RUH RUHIN
Duboko zakopano korijenje, drvo koje se učvrsnulo u dubini i odatle se ne može iščupati. Stoji čvrsto, na ivici, bori se za opstanak i ako ga godinama pokušavaju osjeći, iskopati. A gdje je ta dubina? Gdje je korijenje zakopano? Korijenje kojeg drveta?
Dubina našeg srca i duše je korijenje bosanskog jezika. Ono što nam je ostalo, kao vječna uspomena, vječna ljubav, vječna vatra, koja će gorjeti, čak, čak i da Sandžak najhladniji bude, da skroz utihne, da nestane, vatra bosanskog jezika uvijek će gorijeti. Mnogi će govoriti: “Živim u Srbiji, govorim srpski, bez obzira na to što se nalazim u regiji Sandžaka.” Zar stvarno misliš da je tako? Zar stvarno misliš, da bi tvoj pradjed, da čuje to što si rekao bio sretan? Da bi plahnuo od uzbuđenja i radosti, zato što njegovo potomstvo tako govori? Ne, ne bi. Možda je živjeo za trenutak, kada će mu unuk ili praunuk reći ponosno da je Bošnjak, za to se borio, dao svaku kap svoje krvi, svaku kap znoja. Možda je želio da ti bosanski jezik bude uspomena na njega, da čuvaš bogatstvo koje si stekao zbog njega, zbog njegove borbe,njegove prolivene krvi. Želio je da mu budeš zahvalan, jer si slobodan da na ovom mestu ponosno smiješ da kažeš da si Bošnjak, ponosno smiješ govoriti bosanski.
Stajao je i borio se na ivici smrti, poput kapetana koji stoji na pramcu broda koji tone. Jednom davno, moj dedo ispričao mi je priču, koja me je jako dirnula. “Ružo djedova mirisna, sad će dedo da ti ispriča jednu priču, ali nemoj se uplašiti ili rastužiti, to je nekad bilo.” Iako sam bila veoma mala, i tada sam bila emotivna i svjesna toga da će me njegova priča rasplakati. “ Znaš, kada sam imao 5 godina, bilo je vrijeme rata, bio sam mali, ali veoma svjestan situacije, moj babo morao je da ode u rat, radi nas, radi svog naroda, radi Bošnjaka. Nije se vraćao godinama, i ako smo se ja i mati svakoga dana nadali da će izbiti na vratima sa ružom za nju i bombonom za mene.
Nije ga bilo, nikada se nije pojavio, izgubio je život za svoj narod, za naš Sandžak. Kroz godine, ostala mi je jedina uspomena na njega, Sandžak, bosanski jezik i kultura. Zato, mila moja, za djeda svoga, čuvaj ono što je djedu drago, što je danas i tvoj i djedov ponos.” Kroz priču sam pustila suzu i shvatila da je naš narod, naš narod, da je Sandžak samo naš, koliko je djece ostalo bez očeva, koliko hanuma bez svojih aga, koliko majki bez sinova. Bosanski jezik je nešto najvrjednije što imamo, a toga nismo ni svjesni. Najveće bogatstvo koje posjedujemo, najljepša priča ikad ispričana, i najvažnije, bosanski jezik posjeduje najbolji narod, posjeduje iza sebe žrtve onih najjačih, najiskrenijih. To je naš jezik, naš narod.
Dragi dedo, nikada neću zaboraviti tvoju priču, čak i ako se nekada izgubim odavde, odem u neki grad kojem ja ne pripadam, kojeg ja nisam dio, znaću da ću uvijek imati negdje da se vratim, i da ću zauvijek biti potomak heroja, koji su učinili baš to, da uvijek imam negdje da se vratim, gdje ću pričati svojim jezikom, sa svojim narodom, u svom Sandžaku.
Autorica: Belma Gudžević, Osnovna škola "Bratsvo-jedinstvo" Duga Poljana.
