Vijesti

Izlaganje Žužane Serenčeš, medijske analitičarke i novinarke Radija Slobodna Evropa, na tribini  “Država polaže test demokratičnosti, Bošnjaci svojih mogućnosti” koja je održana u Glavnom uredu Vijeća 15. novembra 2013. godine.

Zahvaljujem vam se i u svoje ime i u ime mog kolege i prijatelja Nedima Sejdinovića na povjerenju koje ste nam dali pozivajući nas da govorimo o ovoj temi. Ja i Nedim prilično dosta sarađujemo u Nezavisnom društvu novinara Vojvodine. U naše ime čestitamo vam vaš praznik (Dan Sandžaka) i zahvaljujemo vam na gostoprimstvu. Zbilja smo rado došli, Nedim je, doslovce, sa aerodroma ovamo, jer je putovao u Berlin. Time hoću samo da kažem da je bio snažan naš motiv da dođemo i da razgovaramo sa vama o ovoj temi.

Razumljivo je i prirodno da je ova tema izuzetno važna u Vojvodini. Malo prije ste (uvodeći nas u ovu tematiku) rekli da jedva da ima, ili nema, medija koji će informisati ovdje (obraća se javnosti u Sandžaku) ljude na njihovom maternjem jeziku. Posljednji podatak koji ja imam je da u Vojvodini postoji 114 medija ili medijskih sadržaja. Dakle, ukupno 114 medija na manjinskim jezicima, koji informišu na ukupno 11 jezika. I Radio-televizija Vojvodine, dakle Vojvođanski javni servis, je višejezičan, i ima zbilja dugu tradiciju. On danas informiše na 10 jezika ukupno – na većinskom srpskom i na 9 manjinskih jezika.

Situacije se (u Sandžaku i u Vojvodinu) razlikuju, ali i u jednoj i u drugoj sredini je očigledno i prirodno da je ovo jako važno pitanje. Iako je toliko puno medija na manjinskim jezicima, iako postoji ozbiljna tradicija u informisanju na manjinskim jezicima – recimo ključni listovi imaju tradiciju već od nekih 60 i nešto godina – to ni iz daleka ne znači da i u tim uslovima ne postoje ozbiljni problemi, ozbiljne nedoumice i ozbiljna pitanja koja su bitna za ostvarivanje tog niza garantovanih manjinskih prava.

Ja ću se truditi da vama predstavim i opštu sliku (u Srbiji) po pitanju ove teme, kako vidim ovaj trenutak i zašto mislim da je ovo presudan i jako važan trenutak za manjinsko informisanje. U tom smsilu, mislim da ste pogodili vrijeme kad da razgovarate o ovim pitanjima. I u naslovu (tribine) se to prepoznaje. Ako imamo garantovano pravo na informisanje na maternjem jeziku i Ustavom i zakonima i međunarodnim dokumentima koje je država Srbija ratifikovala i koji su obavezujućeg karaktera, postavlja se pitanje: ko snosi odgovornost i koja je to adresa koja je važna da bi taj garantovani nivo prava zapravo bio i ostvaren.
Dugo godina je, zapravo, jedina adresa mogla da bude, ili je bila, samo država, na različitim nivoima – da li na republičkom, da li, kod nas, na pokrajinskom, da li u samoj lokalnoj samoupravi – ali je država bila ta koja je imala prostor i, nadasve, u prvom redu, i odgovornost da sprovede ono što je zapisala.

Već više godina stoji da to jeste izuzetna i osnovna odgovornost države, prije svega u tome da stvori odgovarajući zakonski ambijent da bi ta prava mogla da se ostvaruju i da stvori uslove za informisanje koje će biti takvo kakvo ste vi sada (u uvodu) i citirali: u skladu sa zahtjevima, da ono bude, najkraće rečeno, potpuno i svestrano. Ima tu još drugih odrednica, od objektivnog, slobodnog, pravovremenog i tako dalje…, ali potpuno i svestrano – to su apsolutno dvije najvažnije riječi kada je u pitanju informisanje na manjinskim jezicima.

Dakle, obaveza države je da stvori uslove da bi takvo informisanje na manjinskom jeziku moglo da živi, posebno od prije četiri godine, otkad je u funkciji Zakon o nacionalnim savjetima nacionalnih manjina.

Zakon jeste donijet prije 4 godine, ali u Vojvodini su, recimo, prije 9 i po godina osnivačka prava sa Skupštine Vojvodine u najvažnijim štampanim medijima na manjinskim jezicima prenijeta na nacionalne savjete nacionalnih manjina. Što znači da postoji i jedna devetogodišnja praksa i iskustvo kako to izgleda i kad je nacionalni savjet osnivač. Ali ne samo u tom smislu, nacionalni savjeti imaju i zakon im, prosto, pruža mogućnost da se angažuju, da intervenišu, da kreiraju, da utiču, da predlažu u niz izuzetno bitnih šansi da se unaprijedi informisanje na manjinskom jeziku. U takoj situaciji uvijek ima razloga, što je dobro, za kritikom. Mi smo (u Vojvodini i udruženju novinara) vrlo kritični i prema državi, tj. prema načinu kako udovoljava svojim obavezama na ovom planu, ali isto tako i prema manjinskim nacionalnim savjetima koji, također, imaju vrlo ozbiljna ovlašćenja i nadležnosti dobijenih tim zakonom.

Zašto je upravo ovaj trenutak jako bitan za informisanje na manjinskim jezicima?

Podsjetit ću vas da će se krajem decembra ove (2013) godine navršiti punih šest godina kako je u Srbiji zakočen, zaustavljen proces transformacije čitave medijske scene u Srbiji, kao i na formalne razloge i objašnjenja… Krenula je jedna sveobuhvatna reforma medijske scene u Srbiji, donijet je još početkom dvijehiljaditih Zakon o radiodifuziji, Zakon o javnom informisanju, krenulo se sa vlasničkom transformacijom medija, privatizacijom itd. Dakle, proces je tekao, i krajem 2007. godine, na samom isteku roka za završetak privatizacije elektronskih medija, tadašnja Vlada Srbije je donijela odluku da zaustavlja proces privatizacije. Šta se dogodilo?

Formalno obrazloženje takve odluke sastojalo se od ukazivanja, prije svega, manjinskih elita, njihovih političkih stranaka ili manjinskih nacionalnih savjeta, pa i Vlade Vojvodine, da, imajući u vidu prirodnu stvar da manjinski mediji ne mogu biti samoodrživi u tržišnim uslovima poslovanja budući da se obraćaju ograničenoj publici, mnogo manjoj nego neki mediji na većinskom jeziku, u tim novim uslovima tržišnog poslovanja novi vlasnici prosto neće imati ekonomskog interesa održavati dostignuti stepen i nivo manjinskog informisanja i da će to dovesti do ruiniranja informisanja na manjinskim jezicima.

Takvo obrazloženje poslije donošenja više protivurječnih zakona – recimo, Zakon o lokalnoj samoupravi… ili Zakon o glavnom gradu… ili i sam Zakon o nacionalnim savjetima je bio takav – imali su zapravo kontradiktorne odredbe sa mnogo ranije formulisanim informativnim medijskim zakonima. Jedni su rekli da država može da bude vlasnik medija, ovi potonji su, za razliku od Zakona o informisanju ili radiodifuziji, striktno isključili takvu mogućnost smatrajući da prosto to može nanijeti samo štetu informisanju. Jer ako vi imate državu, sad nezavisno od nivoa, to automatski znači mogućnost najdirektnijeg političkog uticaja na izvještavanje tog medija. Državu, prosto, treba izvesti iz onog što se zove vlasništvo u medijima.

To ne znači da država nema obavezu da finansira medijske sadržaje, u ovom slučaju na manjinskom jeziku, ali to se, dakle, odnosi samo na vlasništvo. Bilo je puno sporenja i zaustavljen je proces pod obrazloženjem da se radi o zabrinutosti za stabilnu budućnost informisanja na manjinskim jezicima u Srbiji. Samo mjesec dana nakon toga, to je januar 2008. god., sastaju se najviši rukovodioci države Srbije, počev od tadašnjeg predsjednika Parlamenta, ministara, sastanku su prisustvovali čak i predstavnici pokrajinske vlade. Šalje se poruka javnosti, u vidu saopštenja, da su se svi okupljeni dogovorili da će „u kratkom roku biti riješeno pitanje stabilne budućnosti manjinskog informisanja u uslovima transformacije medijske scene“. To je, dakle, bilo, bezmalo, prije šest godina i pominjao se kratak rok (za sprovođenje Zakona). Sve sam ovo spomenula zbog toga što je u međuvremenu prošlo četrdeset-četiri mjeseca, nije se ama baš ništa dogodilo u tom smislu.

Četrdeset-četiri mjeseca nakon toga, poslije izuzetno velikog napora i samih novinarskih udruženja i društava koji su formirali medijsku koaliciju – dakle, novinarska udruženja uspjela su da se međusobno saglase oko nekih najosnovnijih principa da bi se normalizovala medijska scena – ništa se nije dogodilo.

Šta je bio problem?

Nakon što je krenula jedna reforma i tranzicija čitave medijske scene, stvari su zaustavljene. Pauzirano je neke tri i po godine, do donošenja strategije. Ta de facto situacija traje do danas, gdje vi imate jedan potpuni haos na medijskoj sceni u Srbiji. Imate jedan broj medija koji su već prošli kroz proces privatizacije; drugi mediji koji su se spremali za privatizaciju pa je zaustavljen proces, te su ostali u vlasništvu države; treću vrstu medija čine javni servisi; novu vrstu medija koji za osnivače, uslovno rečeno – za vlasnike, imaju manjinske nacionalne savjete, a „dinar“ koji se daje za finansiranje i koji država na različitim nivoima mora da izdvaja da bi obezbijedila ostvarivanje onog što su informativne potrebe građana, on se, i sticanjem nepovoljnih ekonomskih okolnosti, sve više smanjivao. I dogodilo se sljedeće: ono što je ostalo kao zadatak lokalnih samouprava da izdvoje iz budžeta novac za potrebe informisanja građana te sredine, to jedva da je bilo, ako je i bilo, dovoljno da bi se finansiralo ono što je ostalo kao javno informativno preduzeće, dakle u vlasništvu lokalne samouprave, a svi drugi mediji, sve druge mogućnosti, svi drugi projekti jedva da su mogli, ili nisu mogli, da se približe mogućnosti da nešto urade.

Pokušavam vam samo slikovito predočiti međusobno suprotstavljene zakonske odredbe (odnosno ukazati na posljedice); ovaj zakon kaže „to može“, ovaj drugi za isto to kaže da „ne može“. I to je proizvelo jedan opšti haos, jedna potpuna netransparentnost, nevidljivo vlasništvo. Ono što smo zbilja tražili i što je preka potreba da bi se konačno normalizovala medijska scena u Srbiji – to je da se konačno donesu zakoni i da se dovrši proces medijske reforme kako bi mogli svi u nekim normalnim ravnopravnim uslovima da rade i da se dovedu stvari u red.

Pitanje manjinskog informisanja

Čekali smo tolike godine do formulisanja Medijske strategije u Srbiji. Čitajući Medijsku strategiju, možete zaključiti da je zapravo sve ostalo na istome. Ako je i bilo problema, zbog kojih je navodno čitav proces cijele reforme zaustavljen, vi strategijom niste dobili nijedan novi odgovor suštinski. Praktično je iz toga i moglo da se zaključi da je čitav proces reforme i tranzicije medijske scene zapravo u pozadini imao političke motive, a da je pitanje budućnosti manjinskog informisanja bio jedan dobro upotrebljen izgovor i alibi.

Danas je apsolutno očigledno da je to tako. U strategiji su ostale čak potpuno nevjerovatne stvari. Naprimjer, u dijelu u kojem se u strategiji opisuje uloga javnog servisa, dakle RTS-a i RTV Vojvodina, on poprima neke druge aršine. Pominjem ovaj primjer svjesno zato što znam koliko je on, s pravom, bolan problem za ovu sredinu i prosto je nevjerovatno da vi imate RTS, koji je kao javni servis svih građana Srbije, a da vi zapravo u tom programu nemate ništa što se obraća različitim nacionalnim ili etničkim grupama u Srbiji. U Strategiji piše da RTV Vojvodina ima posebne obaveze na području informisanja na jezicima nacionalnih manjina… A u dijelu gdje opisuje obaveze i zadatke RTS-a stoji: „u skladu sa mogućnostima…“ Vidite koliko je mekša formulacija u onom dijelu koji se odnosi na RTS.

Po Zakonu o radiodifuziji ili čak po Zakonu o zaštiti manjinskih prava, apsolutno iste obaveze ima i Radio-televizija Vojvodine i Radio-televizija Srbije – da obezbijedi informisanje svojih građana, imajući naročito u vidu i potrebe specifičnih grupa, pa među njima i pripadnika nacionalnih i etničkih manjina.

Dakle, tom strategijom nismo dobili novo rješenje. Prođu još dvije i po godine, i stižemo do ove, gdje je rok za formulisanje konkretnih prijedloga za donošenje novog Zakona o javnom informisanju u elektronkim medijima istekao početkom proljeća 2013. godine. Sve ovo govori o testiranju: KO i KAKO se odnosi prema svojim obavezama.

Napominjem da su i sa tim kašnjenjem završene javne rasprave o nacrtima sva tri zakona. Oni donose niz novina: niz dobrih, niz je i nedoumica, veoma mnogo i novih stvari. S druge strane, bez obzira što su javne rasprave o nacrtima tih zakona završene, i nadalje je prilično neizvjesno kada možemo računati da će oni zbilja biti donijeti i kad će stupiti na snagu. Ako redovno pratite medijsku scenu na polju političkih dešavanja, bićete svjedoci da „čas, čas… pa se razmatra hoće li biti novih izbora ili neće“. I to je nešto što čini sistem usporenim. Uprkos tome, mi se nadamo i mislimo da bi bilo jako važno da konačno dobijemo ta nova tri osnovna zakona na polju medija.
Ono što, također, može donijeti značajne novine to je da od septembra ove godine radi radna grupa na formulisanju izmjena i dopuna samog Zakona o nacionalnim savjetima nacionalnih manjina, odnosno onih odredaba koje se tiču uloge nacionalnih savjeta na polju informisanja.

Nezavisnom društvu novinara Vojvodine izuzetno je važno pitanje manjinskog informisanja. Čak i mi u društvu, kad analiziramo ta tri osnovna medijska zakona, teško prepoznajemo šta je onaj nedvosmisleni, ključni odgovor države na pitanje: na koji način i kako će ona omogućiti ostvarivanje onih prava u oblasti informisanja koji su garantovani Ustavom i Zakonima a odnose se na nacionalne manjine. Mi smo vrlo aktivno učestvovali u javnoj raspravi, ali ovog trenutka nismo sigruni šta će se u prečišćenoj verziji prijedloga uopšte naći nešto od onih prijedloga koji su bili u nacrtu.

Ono što je jasno i što je jako dobro i jako važno za budućnost informisanja na manjinskim jezicima jeste da se ovo informisanje definiše kao javni interes, jer on to i jeste, koji država treba da sufinansira na različitim nivoima.
Mi smo čak predlagali da se kao javni interes, jer smo smatrali da je to i za multietničke sredine posebno važno, formuliše i ono što se zove njegovanje tolerancije, komunikacije između različitih kultura, njegovanje uzajamnog poštovanja, uvažavanja itd. Dakle, jako je važno za cijelu zemlju, posebno gdje je stanovništvo takvo, da se manjinsko informisanje tretira kao javni interes.

Druga stvar – Zakon o javnim servisima (a nacrtom Zakona su predviđena dva servisa: Radio-televizija Srbije i Radio-televizija Vojvodine) precizno definiše obaveze u sprovođenju prava nacionalnih manjina na informisanje na njihovom maternjem jeziku.